Michelle Rowsell (31) dolazi iz Jersey Channel Island, malog
otoka pored Francuske. Navršivši 18 godina Michelle je odlučila živjeti glazbu
te je spakirala kofere i otputovala u Guildford, nedaleko od Londona, gdje
upisuje umjetničku školu i polaže kao najbolja studentica u klasi. Nakon
završetka obrazovanja seli se u centar Londona koji joj postaje baza, ali
zajedno sa svojom gitarom u ruci počinje putovati svijetom i zarađivati za
život svirajući na kruzerima. A onda se na jednim od njenih putovanja pojavio Splićanin
Ante u kojeg se Michelle zaljubljuje na prvi pogled. Nakon tri godine, Michelle
seli na Skalice i njen život dobiva jednu sasvim novu dimenziju.
Kako je u Vaš život
ušao fatalni Ante?
Ante je radio na kruzeru na kojem sam ja pjevala. U jednom
trenutku smo se pogledali i osjetili ono nešto što se ne osjeti često. Veza je
trajala dok smo radili, a nakon povratka kućama nastavili smo se viđati. On bi
ponekad došao u Lodnon, ja sam dolazila u Split, a nakon tri godine sam mu
napokon rekla: “Ok, selim se u Split!“
To je zaista bila
velika odluka, iz metropole doći u jedan mali grad na obali?
Ljudi su mi govorili da nisam normalna ako napustim London i
odem u Hrvatsku. No ja smatram da glazbu možeš raditi bilo gdje, a znala sam da
je Ante “taj“ i nisam ga htjela izgubiti iz života. No bila sam svjesna da će
biti teško; treba naučiti jezik, voziti auto na drugoj strani, naučiti
komunicirati s ljudima ovdje. Ipak sam ja umjetnik i izvođač, meni je potrebna
komunikacija s ljudima kojima pjevam i sviram. Važno mi se izraziti. Moj
ključan trenutak u Splitu je bio kada je on otišao raditi na brod, ostala sam
sama bez svega navedenog.
Kako se danas sjećate
tog razdoblja, je li bilo traumatično?
Došla sam ovdje na godinu dana, čisto da pokušam. Ne samo
zbog Ante, nego i zbog sebe. Sviđa mi se što ljudi ovdje vole glazbu i pjevaju
iz srca. Prvo što sam napravila pri dolasku je da sam počela učiti jezik tako
da sam u grupi upoznala neke prijatelje. Ni u jednom trenutku nisam pomišljala
na povratak u London, kamo li Jersey, jer bi to značilo da ne pokušavam
stvoriti svoj život i razvijati kreativnost.
Kako je reagirala
Vaša obitelj kada ste im rekli da selite u Hrvatsku?
Moja mama je, kao i svaka mama, bila nervozna. No onda su
nas posjetili za vrijeme godišnjeg odmora i Ante im je kao pravi zaljubljenik u
Split pričao o bogatoj povijesti svoga grada. Nakon svega me mama zagrlila i
rekla da me tek sada razumije.
Zasigurno nije ni u
snu mogla pomisliti da biste London zamijenila nekim drugim gradom.
Ja sam znala da neću ostati sa svojima, odnosno u Jerseyu.
To je prekrasan otočić, ali tamo jednostavno nisam vidjela svoj život zauvijek.
Mislila sam ići u Ameriku ili Australiju, ali sad sam sigurna da je Hrvatska ta
zemlja koju želim. Kada me uhvati nostalgija, dovoljno sam blizu da mogu
doći doma za samo par sati.
Kako prolaze Vaši
dani u Splitu, jeste dobili neku svoju rutinu?
Čini mi se kao da mi je ovdje svaki dan drukčiji, ali volim
disciplinu. Volim jogu i ona za mene nije samo aktivnost. To je za mene puno
više. Noćni sam tip tako da slabo spavam. Često noću ustanem i pišem pjesme.
Pijete li kavu svaki
dan?
Svaki dan. (Smijeh)
Znači, brzo ste se
uklopili.
Kultura ispijanja kave mi se ovdje sviđa. Uživam sjediti i
gledati ljude i pisati pjesme.
Što je s Vašom
glazbom?
Kada sam došla u Split, mislila sam da prvo trebam naći
bend. No nakon nekog vremena sam shvatila da je ipak bolje da krenem sama i da
upoznam ljude, i općenito mentalitet. Tako sam odlučila napraviti obrade nekih
svjetskih hitova i povezati ih sa svojim autorskim, sve u znaku priprema za
nadolazeću ljetnu sezonu. U vrlo kratko vrijeme sam upoznala ugostitelja Luku
Bokavšeka koji mi je dao priliku i ovom prilikom mu hvala što je prepoznao moj
rad.
Kantautorica ste,
potrebna Vam je inspiracija za djelovanje. Gdje je najviše crpite u Splitu?
Da bi glazbenik radio dobre pjesme, treba biti iskren, treba
proživljavati razne situacije. U Splitu mi je svakodnevan život inspiracija. Jednom
sam u Londonu upoznala jednu prekrasnu djevojku s kojom sam se sprijateljila,
ali spletom okolnosti sam izgubila njen kontakt i godinama je nisam uspjela
pronaći. Stoga sam joj napisala pjesmu u kojoj sam rekla sve što sam htjela da
zna, nakon nekog vremena ju je ona čula i povezale smo se, to je zaista
nevjerojatna priča. Za mene je tekst
izrazito bitan.
Tko po Vama piše
dobre tekstove?
Glazbenik čije tekstove obožavam je Bob Marley. Svi su tako
jednostavni, a sve će reći i istaknuti što treba.
Spomenimo da ste
snimili svoj autorski CD “Jersey girl“.
Da, snimila sam ga još u Londonu s jednim genijalnim
producentom s kojim sam pola godine tražila svoj zvuk i stil. Ljudi kažu da je
pravi ljetni album u kojem se osjeća moj otočki stil. Zaista se mnogima sviđa.
Snimajući prvi album nisam ni znala koliko je to dugotrajan i težak proces.
Ovdje u Splitu je dosta teško razmišljati o snimanju, ne poznajem još uvijek
ljude, i trebalo bi naći nekog producenta koji će me baš osjetiti.
U kojem smjeru vidite
svoju karijeru u Hrvatskoj?
Ja samo želim svirati i prezentirati svoj rad. Učenjem
jezika i upoznavanjem ljudi postajem opuštenija pa puštam vrijeme da donese što
treba. Ja vježbam, stvaram i trudim se prenijeti svoju ljubav.
Kažete da ste se vrlo
brzo opustili.
Pomalo se osjećam kao prava Dalmatinka. Odnosno više imam
dojam kao da sam ja odavno bila takva, ali London te tjera da samo juriš
naprijed. Tek sam u Splitu ono što jesam, tako da ne bih rekla da je utjecaj
nego da sam to ja u punom smislu te riječi.
Vidite li se u nečem
drugom osim u glazbi? Split za Vas kao umjetnicu pruža brojne mogućnosti,
naročito u sezoni.
Želim se baviti samo glazbom, drugi poslovi su za plaćanje
računa koje sam trebala u Londonu. Mislim da ovdje mogu živjeti od glazbe. Sada
sve više lokala uvodi uživo glazbu. Imala sam nastup za Božić i to mi je bilo
odlično jer sam se osjećala da sam prezaposlena i za blagdane. (Smijeh)
Sada ste točno godinu
dana u Splitu, što možete reći o gradu i ljudima?
Vi ovdje imate sve, dobru hranu i dobro vrijeme. Sjećam se
svog prvog dana u Splitu gdje sam stigla sa šalom i rukavicama, a čim sam došla
sam tragala za naočalama jer u to doba sam se inače smrzavala gdje god bila. Što
čovjeku treba više od toga?!
Imate li neke planove
za budućnost, vidite li već sada budućnost kakvu želite?
Vidim se, a ono što je najvažnije je da budem s Antom. Gdje
god, možda i London?! Znam samo da želim životnu stabilnost. Znala sam ako ne
pokušam da ću požaliti, sad sam sigurna da i bi. Neprestano učim i to me drži
vječno mladom, ovdje čovjek stalno nešto uči. Ne bojim se novog, ne bojim se
učenja, nikad nisam nešto ne radila jer sam se bojala. Čovjek nakon svih
iskustava shvati da je puno jači nego što misli. Držim se onoga da uvijek treba
slijediti svoje srce.