Article

http://www.dalmacijanews.hr/files/58167f521eea8fb08b8b4581/80
Foto: wiseGEEK

Odlazak u Italiju po "novu" dijagnozu

Zadranin Antonio, završio je dva fakulteta unatoč poteškoćama koje su ga snašle u životu i dalje hrabro ide naprijed. U novom nastavku otkriva što se događalo nakon nove operacije te zašto je neko vrijeme proveo u Italiji

Nakon tri sata provedena u sobi mama je zahtijevala da me prebace na odjel. Čim sam bio prebačen, tražio sam jesti, ali nisam smio zbog anestezije i mogućeg povraćanja. Sestre na odjelu bile su jako ljubazne i izlazile su maksimalno u susret. Bližio se vikend i tijekom njega sam opet imao problem s gipsom. 

Morao sam ležati na leđima s gipsom do kukova raširenih nogu, ali tijekom noći od gipsa na petama sam imao velike bolove. Molio sam majku da mi puše u pete jer me je jako peklo. Majka je od sestre tražila da zove liječnika da se vidi u čemu je problem, ali sestra nije pozvala liječnika tvrdeći da je to normalno nakon ovakvih zahvata, no majka je znala da je nešto drugo u pitanju. 

Tražila je da skinemo gips, ali nisu htjeli to napraviti bez liječnika. S obzirom  da od bolova nismo spavali dva dana, majka je jedva dočekala ponedjeljak ujutro da stigne liječnik. Došao je u sobu i skinuli smo gips i ustanovio je da su se pete ognojile pa su zbog toga bili nepodnošljivi bolovi.

Nakon toga nisam smio imati gips na nogama. Morao sam ležati raširenih nogu s podmetcima ispod peta i tako sljedeća tri tjedna. U bolnici smo proveli idućih deset dana . 

S obzirom da je bilo ratno stanje u posjetu su mi uglavnom dolazile mamina majka i rodica . Majka bi me stavila u "kinderbed" koji  je imali kotačiće i onda bi me moja rodica vozila po odjelu da mi bar malo olakša bolničke dane. Nakon deset dana pušten sam na kućnu njegu. 

 Vrijeme mi je prolazilo uz Nintendo, Super Maria i kućne posjete. Kontrola je bila uredna nakon tri i po tjedna. Nekoliko mjeseci od toga odlučili smo otići u Italiju, (točnije u Bresciu) tražiti mišljenje njihovih liječnika. Mamin ujak koji  živi u Italiji, odveo nas je kod ortopeda specijalista koji me je pregledao i rekao: 

- To je takvo oštećenje mozga gdje nema puno pomoći, dijete je oštećeno u porodu. Neka nosi jedno vrijeme ortopedske cipele koje će dobivati odavde, ali nisu besplatne. 

Radite vježbe i puno pričajte s njim jer nažalost to neće biti njegova zadnja operacija. 

Na neki način majka je to znala , ali drugi oko nas su to teško prihvaćali. 

Vratili smo se kući i nastavili s terapijama. 

Majka me odvela i kod psihologa da mjeri moju psihičku dob, a usput je psihologinja radila i na vježbanju moje fine motorike i pričanja.  Sve kontrole su bile redovne kod psihologa, ortopeda i okuliste jednom mjesečno uglavnom.

Napunio sam šest godina. Bio sam predškolac. Vrijeme je bilo da se upišem ponovo u vrtić, no ni to nije prošlo bez problema…


hr Sat Apr 28 2018 08:10:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5b30bbd72af47f4a498b468a/80
Foto: PIXABAY

Ovisnost moje rodice me dotukla. Pretrpio sam puno toga, no ne zamjeram joj..

Zadranin Antonio, nakon teške operacije, suočio se s problemom ovisnosti jednog bliskog članaka obitelji

Tijekom mog školovanja, točnije od petog razreda vrlo bliska osoba u obitelji, moja rodica Tamara, postala je ovisnik o teškim drogama. U tom periodu vodila je najveću borbu s ovisnošću i jedino je sa mnom bila u kontaktu. No uslijedili su problemi. Tjedno bi redovito imala ispade i napadaje  tako da sam prolazio svakakve loše situacije s njom- od prijetnje mojim bližnjima do fizičkih napada i verbalnih okršaja. Isto tako i višestrukih pokušaja samoubojstva. 

Nije bilo tjedna da ne izbije neki problem. Uz sve svoje probleme sa zdravljem živio sam u strahu što će slijedeće Tamara napraviti. Znao sam da to nije bila ona već  droga koja je utjecala na nju. Tamara je došla do samog ruba. 

Bilo je pitanje trenutka kad bi mogla umrijeti ako se ne odluči pristati na rehabilitaciju. Nisam želio da umre. 

Nakon svih šokova koje mi je priuštila, na poslijetku je prihvatila pomoć. Iza mene je bilo: mokrenje u gaće od straha, konzumiranje tableta za smirenje u trenutku kad bi se dogodio njen ispad, spavanje praktički otvorenih očiju jer nikad nisi znao što će se sljedeće dogoditi,to jest što će Tamara napraviti u trenutku kada padne u krizu. Ovo je samo polovica onoga što sam kao tinejdžer pretrpio zbog problema ovisnosti. Nisam osoba koja će joj zamjeriti, ali opet, bilo bi mi draže da toga nije bilo jer su i dalje sjećanja vrlo živa i znaju me nažalost progoniti i dan danas…

Problem s ovisnosti je vrlo težak posebno i za osobe koje su bliske s ovisnikom. Pate iako nisu krive i proživljavaju to jako teško i bolno. Ja sam nažalost bio prisiljen suočiti se s tim problemom kao tinejdžer, ali srećom sve je završilo dobro, a ja sam iz toga naučio jednu važnu životnu lekciju...

hr Fri Aug 10 2018 07:40:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/58e6b1c3b47398a9068b456e/80

Izvantjelesno iskustvo za vrijeme teške operacije: "Ti ne možeš dalje, imaš još puno toga za napraviti dolje"

Zadranin Antonio prošao je puno poteškoća na svom životnom putu. Kao 12-godišnjak morao je na tešku operaciju tetiva. Nakon oporavka, ponovno se vratio u školske klupe..

Stigao je rujan 2000. godine. Operacija je dogovorena za sredinu tog istog mjeseca. Majka je odlučila da propustim prva dva tjedna nastave iz straha da se ponovno ne razbolim. Profesori su znali da me neće biti na nastavi zbog operacije te su svakog učenika pojedinačno zadužili da mi zapisuju stvari iz pojedinog predmeta. Tada mi je plan bio vratiti se u školske klupe u studenom, no neće biti tako. U nastavku će te vidjeti zašto.

 Sam ulazak u bolnicu teško mi je pao, ali nije bilo vremena za očajavanje. Operacija je dogovorena za ujutro u devet sati.Nekako sam dočekao i taj dan, svanuo je 19. rujan. Sjećam se da je bilo oblačno i tmurno, pravo jesensko jutro. Dobio sam dvije tablete koje su mi opustile mišiće i omamile me da bi me kasnije bilo lakše uspavati. Cijelo vrijeme su pokraj mene bili moji roditelji. 

U  trenutku ulaska u operacijsku salu, najradije sam htio pobjeći jer me uhvatio toliki strah, ali nisam se mogao pomaknuti. Došli smo pred salu. Tu sam se odvojio od roditelja. Ušao sam unutra, a oni su ostali vani. Najgore je bilo što sam tada kao 12-godišnjak bio svega svjestan, a ne kao i prijašnje operacije, kojih se mutno sjećam. S kolica su me prenijeli na operacijski stol i postavili silne elektrode i aparate po meni. Odjednom se iznad mene pojavilo nekoliko glava, čitavo medicinsko osoblje koje me pokušalo utješiti da će sve biti u redu i da nema razloga za suze koje su tad potekle same od sebe. U tome trenutku sam se bojao da me neće uspjeti uspavati, ali naposljetku, da nisam ni znao, zaspao sam.

IZVANTJELESNO ISKUSTVO

Dolazimo do mog iskustva kojega sam postao svjestan nakon par godina od tada, kada sam naletio na slične priče i iskustva drugih ljudi. Naime, koliko god ovo čudno zvučalo, dogodilo se slijedeće: Tijekom operacije koja je bila iznimno teška odjednom sam se našao iznad svog tijela i kad sam se okrenuo vidio sam liječnike kako zabrinuto trče oko mene i kao da me pokušavaju nekim kabelima protresti. Odjednom se iznad mene stvorila bijela svjetlost, a zatim i prolaz koji je izgledao poput tunela, također, sav u bijelo. Ja sam se okrenuo i krenuo prema tom tunelu da bi odjednom i ja bio u bijelom. 

Hodao sam i dalje. Kako sam išao sve dalje kroz tunel tako je neopisiv osjećaj spokoja i mira postajao sve veći i veći. Ni u jednom trenutku nisam htio stati jer je osjećaj bio tako nevjerojatan da ga riječima ne znam opisati, a do tad ga nisam osjetio. Hodao sam sve do trenutka kada sam začuo glas koji je rekao:“Ti ne možeš dalje, imaš još puno toga za napraviti dolje“

U tom trenutku ta svjetlost me naglo vratila na operacijski stol. Otvorio sam oči i ugledao liječnike kako su bili zadihani i znojni, tada još nesvjestan što se zapravo dogodilo. Nisam nikome ništa pričao jer sam mislio da je to produkt anestetika i halucinacija koje on može izazvati. Nakon par godina uspostavit će se da to nije tako. Do danas za ovu situaciju znaju samo moji najbliži ljudi i što je najvažnije,vjeruju mi. U bolnici sam ostao još šest dana, a doma u gipsu još tri ipo tjedna. 

Došao je dan kada sam trebao skinuti gips i sve je tu prošlo u redu. Nastaje problem jer ja od straha nisam mogao idućih dva mjeseca napraviti ni korak. Od straha nisam mogao ni vježbe raditi. Ako bi uspio stati na noge, to bi bio moj maksimum u tom trenutku. Tad smo znali da neću moći početi pohađati školu u studenome pa smo od ministarstva obrazovanja zatražili da mi škola bude u kući. U dva mjeseca sam uspio nadoknaditi čitav zaostatak u gradivu i proći s vrlo dobrim uspjehom na polugodištu.

U međuvremenu nakon silnih suza i straha da više nikad neću stati na svoje noge, uz vježbe s mamom, fizikalne terapije i držanje utega od kilograma težine, konačno sam stao na svoje noge nakon tri mjeseca i drugo polugodište pohađao sa svojim kolegama u školi. Šesti sam razred prošao s vrlo dobrim uspjehom. Profesori su pokazali iznimno razumijevanje za ovakvu vrstu problema koje sam imao bez obzira na početne nesuglasice. I sedmi sam razred savladao uspješno. 



hr Sun Aug 05 2018 08:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
http://www.dalmacijanews.hr/files/5acddf7b2af47f2a5d8b4af5/80
Foto: PIXABAY

Idila u razredu, a problemi sa zdravljem sve veći

Naš Antonio, nakon pauze, nastavlja pisati kolumne o svom životu. Nakon problema s učiteljicom u petom razredu je situacija bila puno bolja, ali se zdravlje pogoršalo..

Poprilično brzo došao je početak petog razreda, ali moji strahovi su nestali kad sam upoznao razrednicu. Predavala je hrvatski jezik, a zvala se Silvana. Ona je bila razrednica iz snova. Pristupačna, ugodna, puna razumijevanja za moje i probleme drugih u razredu. Jedna od stvari koju je definirala već prvi dan petog razreda je bila ta da se mene pusti pet do sedam minuta prije kraja svakog sata.

Zašto? Zato što u višim razredima za svaki predmet mijenjamo učionicu i da me u onoj gužvi malog odmora netko ne bi srušio ili ozlijedio to je bilo idealno rješenje. Sa mnom je uvijek išao jedan učenik, moj prijatelj Tomi koji bi mi nosio torbu i pazio da ne padnem. Kad Tomija ne bi bilo u školi onda bi taj zadatak preuzeo netko drugi od kolega iz razreda. I ostali profesori su bili i više nego dobri i imali razumijevanja da me se pita više usmeno nego pismeno.

Opet su došli novi zdravstveni problemi. Hodanje mi je išlo sve teže i teže i na pregledu je odlučeno da moram na novi operativni zahvat produženja tetiva na četiri mjesta odjednom. Operacija se prvotno trebala izvršiti u mjesecu svibnju 2000. godine, no bila je odgođena za lipanj jer se neka bakterija uvukla u bolnicu. Peti sam razred, kao i do sad, uspio savladati sa vrlo dobrim uspjehom i mogao sam se u miru pripremiti za operaciju. No već neko vrijeme sam u tom periodu uvukao neki neobjašnjiv kašalj za koji je moja doktorica opće prakse rekla da ga izazivam psihički jer vjerovatno želim izbjeći operaciju zbog straha. Dani su prolazili, a meni je bilo sve gore, kašalj nije prestajao. Sve do jednog trenutka kad se temperatura povećala i mama me odvela kod doktora kojeg smo nazvali za savjet. On mi je odmah slikao pluća i tad mi je ustanovljeno da imam jaku upalu pluća koju je moja doktorica opće prakse zanemarila. Iako se pravdala i ispričavala, to nije umanjilo činjenicu da se operacija mora otkazati za jesen te iste godine, a pred mnome je bilo ljeto i pripreme za tešku operaciju koja me čekala..

GDJE MOGU PROČITATI KOLUMNE?

Iznad rubrike "Crna kronika" nalazi se siva traka. Kad se klikne na sliku ispod koje piše "Me, myself & I" možete pročitati prethodne tekstove.


hr Sun Jul 29 2018 16:52:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/590d8a4bb47398c0778b456d/80
Foto: Pixabay

Problemi s novom učiteljicom koja nije imala razumijevanja za mene

Zadranin Antonio u novom nastavku govori o tome kako je protekao završetak trećeg i četvrtog razreda i što se dogodilo promjenom učiteljice

Brat je hvala Bogu bio zdravo dijete i sve je prošlo bez problema. S druge strane počela je nova školska godina, treći razred i nova učiteljica. Kao i prethodne školske godine svaki dan  moj djed bi me odvozio i dovozio iz škole. Učiteljica je bila jako mlada i oštra. Nije shvaćala moje motoričke probleme i od početka smo imali problem u odnosu. Kao i svaki put, majka joj je objašnjavala moje stanje, ali je vidjela da ona ne shvaća moj problem pa je majka otišla na razgovor kod defektologa i psihologa od kojih je zatražila da upute učiteljicu u sve moje probleme i program za pismeni dio. 

Međutim, ništa od toga. Naglo sam popustio u školi. Žalio sam se stalno mami kako učiteljica nema razumijevanja za mene i za to da mi treba više vremena za pisanje od ostalih. U dosta navrata oduzela bi mi ispit prije nego što bi ja uspio dovršiti pisanje. Pokušali smo milijun puta na lijep način s njom popričati i ona bi tada rekla da će sve biti u redu, no sljedeći dan opet bi radila po svome. Ona bi preda mnom govorila da to sve radi za moje dobro i da ona meni želi samo najbolje. 

Najveći problem sam imao s matematikom i jezicima jer je tu trebalo puno više pisati. Uz sve to nerazumijevanje i probleme i treći sam razred uspio završiti s vrlo dobrim uspjehom. Kad je treći razred završio, mislio sam da će u četvrtom odnos između učiteljice i mene biti bolji jer sam uvijek polazio od toga da ljudima trebalo malo više vremena da se bolje upoznaju. Zato ni mama ni ja nismo u početku raditi preveliku dramu.

U četvrtom razredu, nažalost je sve od početka krenulo na gore. Ne samo da je bila i dalje stroga i puna nerazumijevanja prema mojim problemima, već je u trenucima kada bi ona i ja ostali sami, ponekad za vrijeme odmora ili na kraju nastave bi me počupala za kosu ili neke slične stvari. Najčešće bi se to dogodilo kad ne bi savladao zadani zadatak kojeg bi tada radili. To sam odmah prenio mami pa bi majka otišla na razgovor kod učiteljice i ravnatelja. Malo je ljudi koji su mi vjerovali jer sve to što se događalo između mene i učiteljice nitko nije vidio jer bi ona i ja u tim trenucima bili sami. 

Prema ostalim učenicima je bila korektna i bez takvih ispada tako da sam odmah u početku znao da ne mogu računati na njihovu podršku. Čak taj razgovor između majke, nje i ravnatelja nije urodio plodom jer tko bi povjerovao samo meni, kad su svi ostali bili uz nju jer nikad nije pokazala takvo ponašanje pred drugima. Nakon svega, majka joj je zaprijetila da će je prijaviti ministarstvu obrazovanja jer ona svom sinu vjeruje i zna da ne lažem. 

Problemi su se dalje nastavili nizati, zato što je učiteljica i djedu koji je svaki dan dolazio po mene govorila da sam nemaran, da se ne trudim i da sam u školi jednom rječju, užasan! 

Djed bi sve to prenio mami, a ja sam se osjećao sve gore i gore. Imao sam osjećaj da skoro svi misle da pretjerujem i izmišljam. Bilo mi je užasno. Jedino što me je tješilo bila je spoznaja da je bio kraj četvrtog razreda i što mi ona u petom neće više predavati.

 Nakon toga uslijedio je ljetni odmor. Malo sam, iskreno, bio u panici jer sam znao da će me u petom razredu dočekati razne promjene. Bilo me je strah da mi ne predaje profesorica gora od prijašnje, a bio je tu i strah od novih predmeta... 


hr Sun Jun 24 2018 17:40:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin

Pročitajte još . . .