Article

http://www.dalmacijanews.hr/files/5aa2a6982af47f6b2c8b456a/80
Foto: Pixabay

Konačno u majčinim rukama

Zadranin Antonio, završio je dva fakulteta unatoč poteškoćama koje su ga snašle u životu i dalje hrabro ide naprijed. Danas nam u novom nastavku svoje kolumne otkriva što se događalo nakon očevog odlaska te kako su njemu i majci protekli ostali dani do izlaska iz rodilišta te prvi dani kod kuće

Prolazili su dani, a ja sam polako dobivao na težini. Trebao sam doći do 2,5 kilograma kako bih mogao izaći iz bolnice.

Sljedeći dani  prošli su bez ikakvih komplikacija. Majka je kao i svaki dan u 17 sati odlazila u sobu za novorođenčad, promatrajući me pet minuta kroz staklo. Blizu mene u inkubatoru bila je djevojčica rođena od šest mjeseci. Jako živahna djevojčica, govori majka.

Napominjem da je djevojčica ili dječak jer je jedan liječnik posebno isticao tada majkama da su to djeca, a ne bebe jer bebe su u trgovini. To je uvijek govorio. Moja majka je tražila da me bar malo dodirne, ali ipak nisu dozvolili zbog mogućih infekcija. Nakon 37 dana boravka u rodilištu, medicinska sestra koja je bila jako dobra, došla je do moje majke i rekla:  Ozana (tako su je zvali u rodilištu),  danas popodne ćeš doći hraniti Antonia, prvi put. 

Majka je bila van sebe jer nije znala kako će to proći s obzirom da sam imao samo 2,350 kilograma.

Majka je morala obući steriliziranu odjeću i poći u posebnu sobu za hranjenje. Bila je van sebe kad je sestra došla i dala me prvi put u njene ruke.

Nisam htio jesti jer sam spavao, a medicinska sestra je rekla mami: Sad ćeš vidjeti kako se to radi.

Uzela me od majke, otvorila mi usta, stavila dudu s bocom i ubacila mlijeko koje sam progutao iz tri puta. Moja mama je bila u šoku jer to je bilo po njoj bez imalo osjećaja jer ipak se radilo o malom djetetu. Majka ju je upitala, što misli kakav će biti doma za hranjenje?

Sestra je odgovorila: TEŠKO JER JE SLAB ZA HRANU.

Dva dana poslje, izašao sam iz bolnice sa svojom majkom po koju je došao moj stric i mamina rodica.  Nakon 39 dana provedenih u bolnici , napokon sam bio doma kod maminih roditelja jer me tada očeva strana nije prihvaćala.  Jedino u tom trenutku tko me prihvatio s očeve strane su: očev brat, njegova supruga i očeva mlađa sestra koja  me obožavala. Ostatak ljudi s očeve strane me uglavnom otpisao, a posebno njegova majka koja je htjela da mi se isključi dovod kisika u trenutku kad sam bio u kritičnom stanju jer je smatrala da nema smisla dati život takvom djetetu koji je imao krvarenje u mozgu i uopće se boriti za njega. 

Valja napomenuti da moji roditelji nisu tada znali za njenu namjeru nego se tek to saznalo nakon 22 godine. O ovoj situaciji ću pričati  u narednim nastavcima, a sad da se vratim na moj prvi dan kod kuće. Mama  se bojala kako me nahraniti.  

Prvi plač i hranjenje, mama je bila u panici, ali na kraju je ipak uspjela napraviti bočicu s mlijekom  Onako kako su joj rekli u bolnici- UZELA ME U NARUČJE I STAVILA MI DUDU S BOČICOM I MLIJKOM NA USTA. Praktički sam iz jednog poteza  sve pojeo. Budio sam se svaka tri sata, dan i noć, a komentari u kući su bili- povisi mu dozu hrane. Ovo je bila čista suprotnost od onoga što su majci govorili u bolnici..

Ovako je to bilo bez ikakvih problema prvih mjesec dana boravka u kući...

hr Fri Mar 09 2018 16:22:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5b2154e12af47fc22a8b4688/80
Foto: Getty Images

Umjesto ekskurzije s prijateljima, za kraj osmog razreda dočekala me operacija

Zadranin Antonio unatoč poteškoćama koje su ga snašle u životu i dalje hrabro ide naprijed. U novom nastavku svoje kolumne otkriva kako je protekao završetak osnovnoškolskog obrazovanja te zbog čega je došlo do nove operacije, ovog puta u Splitu u bolnici Križine..

U rujnu 2002. krenula je nova školska godina, posljednja u osnovnoj školi. Kako je to bila zadnja godina profesori su već sve razumjeli, a i ja sam bio uhodan u gradivo tako da je sve teklo bez većih problema, osim naravno matematike koja mi je još uvijek bila boljka. 

U studenom 2002. dogovorili smo novu kontrolu u splitskoj bolnici Križine kod tada najpoznatijeg ortopeda na našem području. Naravno sve zbog novih zdravstvenih problema i sve većih problema s hodanjem. Uputili smo se na kontrolu i nakon svih pretraga, snimki i svega što ide uz to zaključeno je da mi je potreban novi četverostruki operativni zahvat koji smo odmah dogovorili za svibanj 2003. godine. 

Vratili smo se doma jako tužni što se ponovno moramo suočiti sa svim s čim smo se suočili prije nepunih dvije i pol godine. Trebalo mi je dobrih mjesec i nešto dana da to prihvatim i krenem isplanirati sve što je trebalo. Trebalo se, naime, dogovoriti s profesorima da odgovaram gradivo unaprijed, kako bi do uskršnjih praznika meni sve bilo zaključeno.

Iako je bilo mukotrpno i teško na kraju se to i dogodilo, sve je bilo gotovo do uskršnjih praznika. Prošao sam s prosjekom 4,3 i dok su se moji razredni kolege pripremali za ekskurziju na koju svi idu krajem osmog razreda, ja sam se pripremao za pretrage i bolničke dane koji su mi uslijedili...

Krajem travnja 2003. godine je dogovoreno da se u bolnici trebam pojaviti 5. svibnja u jutarnjim satima, ali da se doktoru još jednom telefonski javim 2. svibnja. Sve je bilo spremno, 2. svibnja smo u telefonskom razgovoru s doktorom potvrdili operaciju. Osvanuo je i taj 5. svibnja, krenuo sam uplašen i tužan iz Zadra s mamom i bratom,  i nije se znalo tko je bio više utučen od nas troje. Baka i djed su nas skupa s rodicom ispratili, velika podrška uz njih i pojedinu rodbinu mi je bila i prijateljica Petra.

 Stric nas je vozio. Došli smo ispred bolnice u 08,00 sati i stric je pomogao mami da iskrca stvari u holu bolnice i odjednom je samo rekao da mora žuriti nazad u Zadar, da se nada da će se moći snaći sama. Ona je u bunilu rekla da hoće i ostali smo sami.

Nakon svih pripremnih pretraga odlučeno je da ću imati još jedan dodatni zahvat tokom dogovorene operacije. Naime, operirat će mi dodatno iskrivljeni prst na nozi koji se skrivio usred skraćenih tetiva na samom prstu. Operacija je odmah bila dogovorena za sutradan ujutro. Nakon tih prvotnih dogovora mama i brat su se otišli smjestiti u sobu koju su unajmili, a ja sam naravno ostao na odjelu čekajući daljnje pretrage koje su se trebale odraditi tijekom tog dana...

Ujutro su mama i brat već u 07,00 sati bili u bolnici, a mene su u 08,30 sati već otpremili u salu. Isti osjećaj i iste misli su mi prolazile kroz glavu kao i prije svake prethodne operacije. U šok sobi sam proveo ostatak dana, bio sam u gipsanim longetama od stopala do kukova, a iz prsta mi je virila žica koja je trebala služiti kao potporanj dok kost ne zaraste s obzirom da su mi prst skratili za pola. 

Najiskrenije nije me ništa bolilo koliko taj prst. Ova četiri reza nisu bila ni 20 posto boli od one koju je prouzrokovala bol u prstu, ali to mi je odmah nedugo nakon operacije rečeno da su zapravo prsti općenito najkompliciraniji što se tiče oporavka i da će dosta dugo trebati dok zaraste kost. Posebno je trebalo paziti da se ta žica na prstu ne pomiče jer bi pomicanje iste prouzrokovalo vjerojatno ispadanje prsta, doslovno.

 U dogovoru s doktorom i s obirom da je mama imala iskustva što se tiče postoperativne njege doktor nas je pustio peti dan iz bolnice, imali smo dogovoren prijevoz do kuće sa kolima hitne pomoći i krenuli smo peti dan iz bolnice oko podneva prema Zadru, ali tu doživljavamo još jednu mini dramu...

Naime, tek je bio treći dan od operacije, a vozač hitne pomoći je od Splita do Zadra vozio toliko brzo da su mi od te brzine noge na krevetu poskakivale, te mi je majka cijelim putem pridržavala noge da mi ne popucaju šavovi ili da mi se ne pomakne žica u prstu. 

Vozač je i nakon upozorenja majke rekao da se ne treba bojati i oglušivao se na to da mi može prouzrokovati pucanje šavova i slično ako ne uspori. Kada smo došli doma mama mu je očitala bukvicu i zaprijetila prijavom nadležnim službama, a on se na kraju iskupio tako što je pomogao da se mene prenese u nosilima na treći kad u zgradi gdje smo tada živjeli. 

Uslijedio je kućni oporavak...



hr Tue Sep 04 2018 18:33:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5b30bbd72af47f4a498b468a/80
Foto: PIXABAY

Ovisnost moje rodice me dotukla. Pretrpio sam puno toga, no ne zamjeram joj..

Zadranin Antonio, nakon teške operacije, suočio se s problemom ovisnosti jednog bliskog članaka obitelji

Tijekom mog školovanja, točnije od petog razreda vrlo bliska osoba u obitelji, moja rodica Tamara, postala je ovisnik o teškim drogama. U tom periodu vodila je najveću borbu s ovisnošću i jedino je sa mnom bila u kontaktu. No uslijedili su problemi. Tjedno bi redovito imala ispade i napadaje  tako da sam prolazio svakakve loše situacije s njom- od prijetnje mojim bližnjima do fizičkih napada i verbalnih okršaja. Isto tako i višestrukih pokušaja samoubojstva. 

Nije bilo tjedna da ne izbije neki problem. Uz sve svoje probleme sa zdravljem živio sam u strahu što će slijedeće Tamara napraviti. Znao sam da to nije bila ona već  droga koja je utjecala na nju. Tamara je došla do samog ruba. 

Bilo je pitanje trenutka kad bi mogla umrijeti ako se ne odluči pristati na rehabilitaciju. Nisam želio da umre. 

Nakon svih šokova koje mi je priuštila, na poslijetku je prihvatila pomoć. Iza mene je bilo: mokrenje u gaće od straha, konzumiranje tableta za smirenje u trenutku kad bi se dogodio njen ispad, spavanje praktički otvorenih očiju jer nikad nisi znao što će se sljedeće dogoditi,to jest što će Tamara napraviti u trenutku kada padne u krizu. Ovo je samo polovica onoga što sam kao tinejdžer pretrpio zbog problema ovisnosti. Nisam osoba koja će joj zamjeriti, ali opet, bilo bi mi draže da toga nije bilo jer su i dalje sjećanja vrlo živa i znaju me nažalost progoniti i dan danas…

Problem s ovisnosti je vrlo težak posebno i za osobe koje su bliske s ovisnikom. Pate iako nisu krive i proživljavaju to jako teško i bolno. Ja sam nažalost bio prisiljen suočiti se s tim problemom kao tinejdžer, ali srećom sve je završilo dobro, a ja sam iz toga naučio jednu važnu životnu lekciju...

hr Fri Aug 10 2018 07:40:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/58e6b1c3b47398a9068b456e/80

Izvantjelesno iskustvo za vrijeme teške operacije: "Ti ne možeš dalje, imaš još puno toga za napraviti dolje"

Zadranin Antonio prošao je puno poteškoća na svom životnom putu. Kao 12-godišnjak morao je na tešku operaciju tetiva. Nakon oporavka, ponovno se vratio u školske klupe..

Stigao je rujan 2000. godine. Operacija je dogovorena za sredinu tog istog mjeseca. Majka je odlučila da propustim prva dva tjedna nastave iz straha da se ponovno ne razbolim. Profesori su znali da me neće biti na nastavi zbog operacije te su svakog učenika pojedinačno zadužili da mi zapisuju stvari iz pojedinog predmeta. Tada mi je plan bio vratiti se u školske klupe u studenom, no neće biti tako. U nastavku će te vidjeti zašto.

 Sam ulazak u bolnicu teško mi je pao, ali nije bilo vremena za očajavanje. Operacija je dogovorena za ujutro u devet sati.Nekako sam dočekao i taj dan, svanuo je 19. rujan. Sjećam se da je bilo oblačno i tmurno, pravo jesensko jutro. Dobio sam dvije tablete koje su mi opustile mišiće i omamile me da bi me kasnije bilo lakše uspavati. Cijelo vrijeme su pokraj mene bili moji roditelji. 

U  trenutku ulaska u operacijsku salu, najradije sam htio pobjeći jer me uhvatio toliki strah, ali nisam se mogao pomaknuti. Došli smo pred salu. Tu sam se odvojio od roditelja. Ušao sam unutra, a oni su ostali vani. Najgore je bilo što sam tada kao 12-godišnjak bio svega svjestan, a ne kao i prijašnje operacije, kojih se mutno sjećam. S kolica su me prenijeli na operacijski stol i postavili silne elektrode i aparate po meni. Odjednom se iznad mene pojavilo nekoliko glava, čitavo medicinsko osoblje koje me pokušalo utješiti da će sve biti u redu i da nema razloga za suze koje su tad potekle same od sebe. U tome trenutku sam se bojao da me neće uspjeti uspavati, ali naposljetku, da nisam ni znao, zaspao sam.

IZVANTJELESNO ISKUSTVO

Dolazimo do mog iskustva kojega sam postao svjestan nakon par godina od tada, kada sam naletio na slične priče i iskustva drugih ljudi. Naime, koliko god ovo čudno zvučalo, dogodilo se slijedeće: Tijekom operacije koja je bila iznimno teška odjednom sam se našao iznad svog tijela i kad sam se okrenuo vidio sam liječnike kako zabrinuto trče oko mene i kao da me pokušavaju nekim kabelima protresti. Odjednom se iznad mene stvorila bijela svjetlost, a zatim i prolaz koji je izgledao poput tunela, također, sav u bijelo. Ja sam se okrenuo i krenuo prema tom tunelu da bi odjednom i ja bio u bijelom. 

Hodao sam i dalje. Kako sam išao sve dalje kroz tunel tako je neopisiv osjećaj spokoja i mira postajao sve veći i veći. Ni u jednom trenutku nisam htio stati jer je osjećaj bio tako nevjerojatan da ga riječima ne znam opisati, a do tad ga nisam osjetio. Hodao sam sve do trenutka kada sam začuo glas koji je rekao:“Ti ne možeš dalje, imaš još puno toga za napraviti dolje“

U tom trenutku ta svjetlost me naglo vratila na operacijski stol. Otvorio sam oči i ugledao liječnike kako su bili zadihani i znojni, tada još nesvjestan što se zapravo dogodilo. Nisam nikome ništa pričao jer sam mislio da je to produkt anestetika i halucinacija koje on može izazvati. Nakon par godina uspostavit će se da to nije tako. Do danas za ovu situaciju znaju samo moji najbliži ljudi i što je najvažnije,vjeruju mi. U bolnici sam ostao još šest dana, a doma u gipsu još tri ipo tjedna. 

Došao je dan kada sam trebao skinuti gips i sve je tu prošlo u redu. Nastaje problem jer ja od straha nisam mogao idućih dva mjeseca napraviti ni korak. Od straha nisam mogao ni vježbe raditi. Ako bi uspio stati na noge, to bi bio moj maksimum u tom trenutku. Tad smo znali da neću moći početi pohađati školu u studenome pa smo od ministarstva obrazovanja zatražili da mi škola bude u kući. U dva mjeseca sam uspio nadoknaditi čitav zaostatak u gradivu i proći s vrlo dobrim uspjehom na polugodištu.

U međuvremenu nakon silnih suza i straha da više nikad neću stati na svoje noge, uz vježbe s mamom, fizikalne terapije i držanje utega od kilograma težine, konačno sam stao na svoje noge nakon tri mjeseca i drugo polugodište pohađao sa svojim kolegama u školi. Šesti sam razred prošao s vrlo dobrim uspjehom. Profesori su pokazali iznimno razumijevanje za ovakvu vrstu problema koje sam imao bez obzira na početne nesuglasice. I sedmi sam razred savladao uspješno. 



hr Sun Aug 05 2018 08:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
http://www.dalmacijanews.hr/files/5acddf7b2af47f2a5d8b4af5/80
Foto: PIXABAY

Idila u razredu, a problemi sa zdravljem sve veći

Naš Antonio, nakon pauze, nastavlja pisati kolumne o svom životu. Nakon problema s učiteljicom u petom razredu je situacija bila puno bolja, ali se zdravlje pogoršalo..

Poprilično brzo došao je početak petog razreda, ali moji strahovi su nestali kad sam upoznao razrednicu. Predavala je hrvatski jezik, a zvala se Silvana. Ona je bila razrednica iz snova. Pristupačna, ugodna, puna razumijevanja za moje i probleme drugih u razredu. Jedna od stvari koju je definirala već prvi dan petog razreda je bila ta da se mene pusti pet do sedam minuta prije kraja svakog sata.

Zašto? Zato što u višim razredima za svaki predmet mijenjamo učionicu i da me u onoj gužvi malog odmora netko ne bi srušio ili ozlijedio to je bilo idealno rješenje. Sa mnom je uvijek išao jedan učenik, moj prijatelj Tomi koji bi mi nosio torbu i pazio da ne padnem. Kad Tomija ne bi bilo u školi onda bi taj zadatak preuzeo netko drugi od kolega iz razreda. I ostali profesori su bili i više nego dobri i imali razumijevanja da me se pita više usmeno nego pismeno.

Opet su došli novi zdravstveni problemi. Hodanje mi je išlo sve teže i teže i na pregledu je odlučeno da moram na novi operativni zahvat produženja tetiva na četiri mjesta odjednom. Operacija se prvotno trebala izvršiti u mjesecu svibnju 2000. godine, no bila je odgođena za lipanj jer se neka bakterija uvukla u bolnicu. Peti sam razred, kao i do sad, uspio savladati sa vrlo dobrim uspjehom i mogao sam se u miru pripremiti za operaciju. No već neko vrijeme sam u tom periodu uvukao neki neobjašnjiv kašalj za koji je moja doktorica opće prakse rekla da ga izazivam psihički jer vjerovatno želim izbjeći operaciju zbog straha. Dani su prolazili, a meni je bilo sve gore, kašalj nije prestajao. Sve do jednog trenutka kad se temperatura povećala i mama me odvela kod doktora kojeg smo nazvali za savjet. On mi je odmah slikao pluća i tad mi je ustanovljeno da imam jaku upalu pluća koju je moja doktorica opće prakse zanemarila. Iako se pravdala i ispričavala, to nije umanjilo činjenicu da se operacija mora otkazati za jesen te iste godine, a pred mnome je bilo ljeto i pripreme za tešku operaciju koja me čekala..

GDJE MOGU PROČITATI KOLUMNE?

Iznad rubrike "Crna kronika" nalazi se siva traka. Kad se klikne na sliku ispod koje piše "Me, myself & I" možete pročitati prethodne tekstove.


hr Sun Jul 29 2018 16:52:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin

Pročitajte još . . .