Article

http://www.dalmacijanews.hr/files/56f02df90dfb8a723b8b470d/80
Foto: Dalmacija News

Zadnji dani "Balkan Rallya": Ludnica u Tirani, nemoguća gužva i strahovit udarac zbog kojeg su svi mislili da se Rakelin motor prepolovio

Pri kraju avanture, punih i bolnih trbušina, što od hrane što od smijeha, spletki na račun članova kluba i Rallya, družina se vratila u Split i na grobu neprežaljenoga prijatelja zapalila svijeću.
Nalaze se u Rumunjskoj, točnije u kampu, mjesto Horez. Ujutro oko sedam sati probudio ih je intenzivan miris tripica koje su se kuhale ispred drvenih kućica gdje su spavali. Tripice su se kuhale u ogromnom crnom loncu koji je stajao iznad zapaljenih dugih građevinskih greda. 

Kad su Željana prijatelji iz Njemačke u čudu pitali, "Pa jeli to hrana za goste restorana?", Željan nije izdržao pa je izokrenuo istinu. - Ma ne, to je za ove pse koji lutaju po kampu. Pasa je bilo na desetine, no lako za pse, nego je i kamp bio pun njihovih nagazno-razmaznih mina tako da je trebalo biti na oprezu dok su odlazili na jutarnju higijenu do zajedničkog sanitarnog čvora.

U 10 sati su krenuli prema drugoj najpopularnijoj cesti za motoriste Transfagarasani, a ova cesta je izgrađena kao strateška vojna ruta od rumunjskog diktatora Ceausescua. Devedeset kilometara duga cesta sastoji se od mnogih zavoja i polukružnih okreta i vijuga kroz planinske vrhove Karpata, između najvišeg vrha Rumunjske Moldoveanu i drugog najvišeg vrha Negoiu. Cesta povezuje povijesne regije Transilvanije i Vlaške te gradove Sibiu i Pitesti. 

Posebno je zanimljiva stoga što se pomoću ove ceste može pristupiti planinskom jezeru Balea, koje je nastalo kao ledenjačko jezero prije nekoliko tisuća godina. Također se na cesti nalazi gotovo kilometar dugačak tunel. Tijekom gradnje utrošeno je oko 6 milijuna kilograma eksploziva kako bi se napravila trasa ceste, a prema službenim podacima pri gradnji je poginulo 40 vojnika. Neslužbeni podaci govore kako je samo izgradnja tunela stajala oko 400 života. 

Sjeverni dio ceste je najspektakularniji zbog svojih polukružnih strmih okreta, dugih S krivulja i oštrih silazaka u kombinaciji s veoma lijepim pogledom na planinski pejsaž Karpata. Između listopada i lipnja ta je cesta pod snijegom, a obično je zatvorena za promet, što zapravo znači kako je prohodna samo nekoliko mjeseci u godini. Došli su motorima na 2053 metara nadmorske visine, a na samom vrhu se nalazi predivno jezero i vidikovac s kojega se pruža pogled na zavojitu cestu.

Od Đerdapa pa do...


Nakon odmora i fotografiranja na vrhu, krenuli su se spuštati zavojitim cestama, potom stižu u mjesto Curtea de Arges, gdje ih prijatelji iz Zrenjanina časte večerom. Uživali su u Karađorđevoj šnicli, a oko 20 sati dolaze ponovno u isti kamp gdje ostaju prespavati još jednu večer.

Napravljeno 370 kilometara, ukupno od početka Rallya 1.830 kilometara.

- Šesti je dan Balkan Rallya i iza nas je prevaljenih 2.300 kilometara, krenuli smo u 7:30 po našem vremenu, tj. 8:30 po rumunjskom vremenu za mjesto Vlasotince u Srbiji. Prije srpske granice ulijevamo gorivo, doručkujemo i ulazimo u Srbiju preko Đerdapa nekada najveće hidroelektrane u Jugoslaviji. Na naše iznenađenje na samom ulazu u Srbiju vidi se velika jugoslavenska zastava. Na Đerdapu nam se priključuje Predrag Trkulja predsjednik BMW MC Europe, a odlaze IvanAca Nikola. Vozimo do mjesta Zaječara gdje pravimo malu pauzu i dalje nas Zoran Mihajlović Marokanac vodi do gostione Mali Vikend blizu Niške Banje, početak Sičevačke klisure, kako on kaže na najbolje ćevape na Balkanu. I vjerujte mi na riječ, u gostioni Mali Vikend smo jeli švajsovani ćevap za kojeg vam s velikim iskustvom mogu reći da su zaista najbolji ćevapi koje sam ikada jeo u životu i svakako vam ih preporučujem - priča Željan, oduševljen hranom. 

Nakon odličnog ručka, kreću za Vlasotince gdje ih očekuju domaćini iz BMW MK Vlasotnice. Oko 18 sati stižu u to malo mjesto gdje ih dočekuju Miodrag Nikolić, predsjednik kluba, Jovan Golubović Golub, te Radovan Pop-Ilić. Kako su već šest dana na putu, a Željan kao predsjednik je već pomalo zarastao s neurednom bradom, njegov prijatelj Radovan, frizer i brijač, odmah se potrudio srediti predsjedničku bradu. 

- Sad kad sam se dotjerao, karavana od 15-tak motora je krenula u defile po mjestu. Ljudi su nas pozdravljali s oduševljenjem, fotografirali nas i na kraju su nas naši domaćini odveli na večeru u Etno restoran "Zavičaj". Naši prijatelji iz Vlasotinca su nam otkrili jednu stvar, a to je da su oni izmislili roštilj, a njihovi susjedi iz Leskovca su ga samo dobro izreklamirali i tako je Leskovački roštilj dobio na popularnosti. Naši domaćini su nam toliko specijaliteta napravili, da sam se bojao da će netko od sudionika završiti na prvoj pomoći. Tog trenutka sam se sjetio ali i shvatio stare Rimljane, koji su na ovakvim gozbama otišli povratiti da bi mogli nastaviti - smije se Rakela.

Zabavljali su se do dugo u noć uz obilje hrane i pića ali i smijeha, toliko su se smijali da se Željan prepao da mu se ne odriješi pupak, što od hrane, a što od smijeha. Ujutro su doručkovali par desetaka jaja sa slaninom i zajedno s domaćinima krenuli za Skoplje, Ohrid i Tiranu pa do Budve. Bez većih problema i vrlo brzo stižu na Makedonsku granicu, na kojoj ih dočekuje Željanov prijatelj Bernard Debsi Beni

Neprepoznatljivo Skoplje, nekad i danas


- Kad budete vozili makedonskim autoputom pripremite odmah njihov novac koji možete razmijeniti na samom graničnom prijelazu, jer svako 20 do 30 kilometara su vam naplatne kućice, ali kako smo mi vozili za našim domaćinom, poštivali smo njegova pravila, a to je bilo da se nismo ni na jednoj rampi zaustavili nego smo samo preletjeli između rampe i zida točno ima mjesta da se motorom prođe. Stižemo u Benijev Road House koji se nalazi par stotina metara od samog centra, tamo parkiramo motore i na sigurnom ostavimo stvari i kacige, nakon čega smo otišli u razgledavanje grada. Fabian i Arndt su mi komentirali prolazak pored rampi bez plaćanja: "Ovo je super, ovo je Mad Max varijanta, obožavamo Balkan" - prepričava dalje naš sugovoronik uz pregršt smijeha.

Skoplje je iznenadilo sve koji su prvi put u njemu, prepun je kipova, a centrom dominira veliki kip Aleksandra Velikog oko kojega je velika fontana.  Malo dalje je Aleksandrov otac i Aleksandrova majka, koja je napravljena u više faza, dok je trudna, kod ga doji itd. Neki će reći da se radi o kiču i nepotrebnoj rastrošnosti, drugi da Skoplje zasluženo dobiva novo lice nakon što je u potresu 1963. uništen velik broj znamenitih građevina i izgrađen čitav niz neinspirirajućih socijalističkih izdanja. 

Neovisno o različitim mišljenjima, jedno je nesporno - Skoplje je danas znatno drukčije i turistima mnogo zanimljivije no ranije. Nakon razgledavanja centra odlaze u restoran kojega svake godine posjećuju, a njegovo ime je Makedonska kuća.

- Taman što smo sjeli, stigao je konobar i kaže "Poštovanje gospodine Rakela, hoćemo li za vas luk tavu kao i prošle godine?". Ostali smo svi u šoku, čovjek me je zapamtio, ali ne samo to, znao je što sam prošle godine naručio ali i gdje smo točno sijedili, to je konobar. Za ručkom nam se pridružio i moj prijatelj Kire Nanče koji je također motorist i bio je oduševljen našim dolaskom. Sve nas je počastio ručkom, a probali smo skoro pa sve specijalitete makedonske kuhinje i moram priznati da je obožavam - govori Željan.

Nakon ručka su se pozdravili s domaćinom i krenuli prema Ohridu. To je bila najteža dionica jer su svi bili siti i počela ih je hvatati fjaka, neki su i na par sekundi zaspali u vožnji ali na svu sreću su svi stigli živi i zdravi. Smjestili su se kod poznatog motoriste Neima koji u centru Ohrida ima sobe za spavanje po cijeni od samo 10 eura. 

Nezgoda na albanskoj granici


Nakon tuširanja su obukli laganu odjeću i prošetali predivnim Ohridom koji je bio pun turista. U obilazak grada ih je poveo Željanov prijatelj Mitko. Navečer dok su bili u kafiću, dogodilo se nešto što se Željanu urezalo u pamćenje. 

- Prišao nam je jedan gospodin koji me upitao jesam li ja Rakela, na što sam potvrdno odgovorio, a on je prvo sve uljudno pozdravio i rekao: "Ja sam Rade Nestorović zvan Tata Rada, inače sam iz Dolova kod Pančeva. Redovito pratim i čitam putovanja i imamo zajedničkog prijatelja Marija Rucnera i baš sam mu pričao kako imam veliku želju da te upoznam. Vozim motor pune 43 godine i prešao sam preko milijun kilometara, a na motorima su mi poginula tri brata i stric".  Ponudio sam mu da sjede s nama za stol i da nešto pojede ili popije ali on se zahvalio i kaže "Hvala, ne želim vam smetati, drago mi je da smo se upoznali, kad budeš prolazio pored Pančeva svakako se javi i svrati, moj si gost i ako može jedna fotografija". Nakon što sam se slikao s Tata Radom, on nas je sve počastio pićem sjeo na svoju Hayabusu i krenuo svojim putem, što reći, veliko poštovanje, pravi Karabaja - naježio se Željan. 

Ujutro su krenuli u 9 sati, padala je velika kiša, a družina je navukla kišna odijela i pravac Tirana pa Budva gdje ih dočekuje predsjednik BMW MK Budve Veljo Petković. Za samo par minuta stižu na granicu, na makedonskoj je bilo gužve, dok na albanskoj nisu trebali čekati jer imaju poseban "prolaz" za motoriste. 

Čim su ušli u Albaniju, par metara nakon rampe upao je Željan prednjim kolom u veliku rupu, mislio je da je čak bila rupa od kanalizacije, ali nije bilo šahte. Strahovit udarac, pomislili su da mu se GS prepolovio, a od udarca mu je ispala plomba iz zuba. Na samom ulasku, iako je pada kiša, sa strane prvo vidite mnoštvo bunkera, potom mnoštvo betoniranih platoa uz cestu koje su zapravo - autopraonice. 

Njih ćete lako prepoznati jer se iz gume za vodu baca visoki mlaz vode. Iako pada već sitna kiša, voda šprica na sve strane, a to je reklama za autopraonice. Svako par kilometara velike moderne benzinske stanice, čak su naišli i na krave na autoputu koje su se kretale u suprotnom smjeru, ali uz sve to Albanija je puno napredovala, puno lošije je bilo 2006. kada je Željan prvi put stigao. Autoput koji je doduše još u izgradnji završava u Tirani bez ikakvog upozorenja s velikog pravca gdje vozite do 120 do 130 kilometara na sat, nagli prestanak ceste i oštro desno skretanje na - makadam. 

Crnogorski stil - jednom u životu je dosta


- Ludnica u Tirani, gužva nemoguća, puno automobila, kamiona, autobusa, trokolica i zaprežnih kola. Nekako smo prošli Tiranu i na 50 kilometara prije granice s Crnom Gorom veliki zastoj na nekom nadvožnjaku. Tu se naša kolona razbila i više nismo vozili cik-cak, već po pravilima klupske vožnje gdje je i zabranjeno međusobno pretjecanje. Nastala je totalna anarhija koja zna biti i opasna, ali na svu sreću smo svi više manje iskusni, skinuli smo se s ceste i krenuli off road po blatu i kiši, svatko se borio za svoje mjesto između kamiona i automobila koji su bili nakrcani u velikom zastoju. To je u tim situacijama jedino logično rješenje, jer ako si fin i čekaš, nitko te neće pustiti jer se svi ubacuju i čekat ćeš satima - objašnjava nam Željan.

Na svu sreću sve je prošlo u redu i napokon ulaze u Crnu Goru. Primjetio je prije na samom izlasku iz Makedonije nekakvih 70-tak kilometara kako se na mnogim kućama vijore albanske zastave, iako su bili debelo na teritoriju Makedonije, a to je bila praksa i sada na ulazu u Crnu goru.

Predvečer oko 19 sati stižu u Club House od BMW MK Budva, gdje ih dočekuje predsjednik Veljo koji im je pripremio po dobrom starom običaju roštilj. Družili su se do kasno u noć uz pivo i krenuli na spavanje. Svi su spavali na tavanu klupske kuće i trebalo im je dugo da utonu u san, jer iako su bili umorni, humora je bilo napretek.

Ujutro su svi zajedno otišli na doručak u centru Budve, malo se prošetali gradom i nakon razgledavanje, Veljo i njegova supruga Ljiljana su ih poveli do Kotora gdje su se svi zajedno susreli s BMW MK Kotor. Kratko su popili kavu, prošetali Kotorom i otišli do broda na kojemu radi član obitelji Kramarić. 

- Imali smo sreću da je baš u to vrijeme njegov brod bio parkiran u Kotoru, pa smo to iskoristili kako bih ga posjetili. Što da vam kažem nego da jahta od vrtoglavih 45 milijuna eura izgleda čarobno, vidi se da se nije štedjelo na ničemu. Obilazak ove jahte je trajao sat vremena i svi smo bili očarani, jako je teško fotografijom to prikazati. Nakon jahte svi zajedno sjedamo na motore i sada nas je u grupi vise od 25 motora jer smo svi zajedno, BMW MK Split, BMW MK Budva, BMW MK Kotor i BMW MK Vlasotince. Impozantna kolona s više od 25 motora kreće prema Njegoševom mauzoleju koji se nalazi na planini i nacionalnom parku Lovćen. Veljo kao pravi Crnogorac nas je doveo do stepenica i kaže "Evo prijatelji moji, ispred vas je 461 stepenica do vrha gdje vam je Njegošev mauzolej gdje je on sam i pokopan, ja sam jednom u životu prošao te stepenice, jedva preživio i meni dosta. Nemojte se ljutiti ali ja gore više ne idem osim ako ne želite da i ja gore skončam odmah do Njegoša" - smije se Rakela dok prepričava. 

Veljo je ostao, a ekipa se velikom mukom popela do vrha, osim vegetarijanca Kramarića koji je skoro pa lebdio nad tim silnim stepenicama. Tolikom se lakoćom kretao da je Željan mislio da ne dodiruje pod, dok su ostali disali na škrge, Kramarić se rugao "Eto vam mesožderi, gdje ste sada". Tada je Željan promislio i shvatio da ima nešto u onome "lav trči svega par minuta dnevno i jede meso, a ona antilopa gricka travu i po cijeli dan trči". Ipak, isto bi Željan više volio biti lav nego antilopa.

"Evanđelje" po Beljanu


- Nakon Njegoša nas je preuzeo BMW MK Kotor i odveo nas u zaseok Krivošije, gdje su nam pripremili pečeno janje s ražnja. Toliko su bili pažljivi da su i napravili službene putokaze pa je izgledalo da smo u Garmischu u njemačkim Alpama na najvećem skupu BMW-a u Europi. Lijepo smo se najeli, oprostili od naših prijatelja domaćina i krenuli prema Sarajevu. Ruta do Sarajeva je išla cestom uz Pivsko jezero koje izgleda fenomenalno, a prolazili smo kroz 30-tak ručno klesanih tunela i prešli preko impozantne brane. Brana HE "Piva", je jedna od najvećih betonskih lučnih brana u svijetu. Njenom izgradnjom nastalo je akumulacijsko jezero zvano Pivsko jezero, dugačko 45 kilometara. Visina brane je nevjerojatnih 220 metara, a dubina jezera na profilu brane dostiže 200 metara. Izgradnja brane počela je  polovinom šezdesetih godina prošlog vijeka, a završena je 1975. godine - oduševljeno će Željan.

Nakon fotografiranja na brani krenuli su preko graničnog prijelaza Šcepan polje za Sarajevo. Kad su ušli u Sarajevo, prvo su našli smještaj na vrhu Sarajeva u restoranu Bijela Tabia, kod Željanovog prijatelja Kelama. Nakon tuširanja su poželjeli za večeru, a što drugo nego - ćevape. Kao predsjednik kluba mora Željan paziti na klupske financije i kako su se cijeli Rally nekako snalazili, trebao je nešto smisliti i pronaći sponzora za sarajevske ćevape. 

- Za žrtvu sam izabrao našeg člana Beljana, jer se on zadnji priključio Rallyu. Jednostavno sam mu sakrio njegovu torbicu s novčanikom u ormar u njegovoj sobi i čekao ga da se istušira. Svi smo nestrpljivo čekali da odemo u grad ali Beljan nikako da izađe iz svoje sobe. Otišao sam po njega ali on je bio u panici jer mu nema torbice. Izašao je van nazvati banku da poništi sve kartice, a u tom trenutku sam mu ja "pronašao" torbicu. Toliko je bio zahvalan i sretan da je pristao na moj prijedlog "Beljane pa bio bi red da nas počastiš barem ćevapima, ipak si se ti tek priključio prije tri dana, svjež si i solventan, a mi smo pomalo umorni i istrošeni". Beljan kaže "Ma predsjedniče, častim i ćevapima i tufahijama", tako da sam sredio i sponzora za Sarajevo. Naravno da sam mu poslije ispričao cijelu istinu, ali istina je da je to i zapamtio i da mi je višestruko vratio, ali o tome drugi put - govori Željan kroz smijeh.

Probudili su se bez ikakve žurbe i panike. U miru se spakirali i otišli u restoran na doručak koji je u sklopu mjesta gdje su spavali. Doručak je bio obilat - uštipci, kajmak, razni sirevi, salame i pršut od govedine, begova čorba, domaće marmelade i mnogih drugih poslastica, a sve za pet eura po osobi. Vlasnik restorana Kelam je bio toliko dobar da im je noć prije dok je padala velika kiša sve motore pokrio vrećicama. Punih trbuha, sa suzom u oku, opraštaju se od prijatelja Zorana Mihajlovića Marokanca, koji je krenuo kući prema Beogradu i prijatelja Mate Kovačevića, Fabiana i Arndta Schurra koji su krenuli prema Njemačkoj, a stara družina avanturista je krenula prema "najlipšem gradu na svitu". 

- Moram priznati da se Arndtu toliko svidio Balkan Rally, da je ostavio 100 eura manče. Nas ostale put je vodio preko Konjica i Jablanice, međutim kad smo ušli u Jablanicu nismo mogli odoljeti mirisu vruće janjetine. Naravno da smo stali i pojeli smo dva kilograma janjetine i pet paprčnjaka, a račun je platio naš član Goran Filipin. Nakon jako dobre janjetine trebalo se malo prodrmati tako da smo krenuli preko Blidinja i odvozili nekakvih 20 kilometara makadama, uživali smo u predivnoj prirodi i uzeli malo vremena za snimanje i fotografiranje. Prelazimo granicu i pravac Posušje, Imotski i Cista Provo gdje stajemo u restoran "Zagreb" na tradicionalne Tonkine palačinke. Jer sva ona sol od janjetine nam se još osjećala u ustima i trebali smo pojesti nešto slatko i popiti koje piće da ubije tu slanost. U 17 sati stižemo na gradsko groblje Lovrinac, skidam pogrebnu svijeću koju sam držao na kuferu cijelo ovo vrijeme Rallya i odlazimo na grob našeg pokojnog člana Željka Vidakovića, gdje smo je zapalili i pomolili se. Ovo putovanje odnosno Rally završava s tim činom nakon devet dana i 3.500 kilometara. To je bilo predivnih devet dana druženja s dragim ljudima uz ogromnu količinu smijeha i gastro ponude. Ovo je bio međunarodni Rally, a sudjelovali su ljudi iz Hrvatske, Slovenije, Srbije i Njemačke - ponosno zaključuje Željan.

Ukoliko možete dobro pojest i popiti, sviđa vam se kako su se proveli na Balkan Rally-u i želite sudjelovati, znajte da Balkan Rally 2016. kreće 27. kolovoza, a traje do 04. rujna. Ruta je Hrvatska - BiH - Crna Gora - Srbija - Rumunjska - Srbija - Hrvatska - Slovenija - Hrvatska, svi zainteresirani mogu kontaktirati Željana, a broj sudionika će biti ograničen.

U sljedeći ponedjeljak čitajte Željanovu novu avanturu - potpuno je sam na motoru okružio cijelu Australiju i posjetio njenu unutrašnjost, poznati Urulu. Za to mu je trebalo 60 dana i 20 tisuća kilometara.
hr Mon Mar 21 2016 18:46:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5755f4a71e353ee3138b462a/80

Željan Rakela: "Život je poput wc papira, što ga manje imate to se brže okreće, živite život i uživajte u njemu"

Nakon 50 dana putovanja Rakela se napokon našao u svom rodnom Splitu, a mi vam donosimo priču o zadnjih nekoliko dana njegove australske avanture

Nakon 46 dana putovanja po Australiji, došlo je vrijeme da se Željan Rakela zaputi natrag kući. Oprostio se od svoga domaćina Kuštre i njegovih roditelja Ante Ivke,  a zatim pravac- aerodrom. Da bi došao do Dubaia, trebalo je izdržati 15 sati u avionu, zatim još tri sata čekanja leta da bi nakon „samo“ još šest sati stigao u Frankfurth.

- Uzeo sam taksi, platio ga 50 eura da me doveze do hrvatske katoličke crkve gdje me dočekao domaćin, fra Marinko Vukman s kojim me povezao prijatelj i član BMW MK Split Tonko Bodrožić. Kod Vukmana sam bio točno 20 minuta kada su me zvali iz kargo aerodroma da je već stigao i motocikl. Naprosto nevjerojatno kako su točni ovi iz Tigers carga, moja iskrena preporuka. Fra Marinko i ja smo onda otišli do restorana Mediteran jer me njegov vlasnik gospodina Marelja žarko želio upoznati. On isto vozi BMW-a, čuo je za mene i nije htio propustiti priliku da se upoznamo. O jelu vam ne trebam ni pričati - taman je bio veliki banket nekakvih konzula, tako da je ostalo čudo hrane, predjelo je bila odlična pašticada sa suhim šljivama i smokvama, a poslije rakovi, salata od hobotnice i školjke. Najeo sam se nemilo 'ovih likarija' nakon dva dana u zrakoplovu i one njihove 'plastične' spize, a moje opće poznato pravilo je uvijek na snazi  'ne jedeš kad si gladan, nego kad je prilika '. U restoranu sam dao intervju za novine Feniks i onda otišao spavati već u 19 h s obzirom da nisam pošteno oka sklopio više od 32 sata – počeo  je prepričavati nastavak svoga putovanja Rakela.

Iduće na redu bilo je rastavljanje kaveza i sastavljanje motora. Bio je 48. dan Rakelinog putovanja. Trebalo je samo doći do aerodroma. Kako ga fra Marinko, zbog svojih obveza, nije stigao odvesti, Rakela se zaputio taksijem. Fratar mu je ponudio novac za taksi, no Rakela je to ljubazno odbio. Naumio je sam platiti prijevoz, ali u svome naumu na kraju ipak nije uspio.

 50 dana putovanja

- Cijena je trebala biti 40 €, ali je taksist u mlađe dane isto bio avanturist s ruksakom na leđima. Kada je čuo moju priču, vožnju mi uopće nije htio naplatiti. Na ovom putu nikako da potrošim novac! U Tigers uredu me dočekao ovaj ljubazni gospodin, Englez James Andrews. Kada je vidio da se moj alat sastoji od jednog letermana (kombiniranog noža), samo se nasmijao i osigurao mi je veliku kutiju alata, te organizirao prijevoz motora s carine do njihovog ureda kako bih ga u miru mogao sastavljati. I to nije sve! James je puna tri sata  sa mnom rastavljao kavez i pomogao mi da sastavim motor. No, rješavanje papira i carine me koštalo 250 €. Točno u 16 sati sam upalio motor i krenuo prema Münchenu. Napravio sam oko 400 km i stigao kod novoga domaćina, koji je također član BMW MK SPLIT, Jure Jurčevića kod kojeg sam uživao u ukusnoj večeri i predivnom gostoprimstvu – pričao je dalje Rakela.

Već idućega dana Rakela se zaputio put domovine. Nakon točno 50 dana putovanja, napokon se ponovno našao na hrvatskoj granici.

- Na moje iznenađenje policajac na granici me prepoznao jer čita moje putopise i upitao  "odakle sada Rakela, je li neki daleki put ili nešto bliže?". Odgovorio sam mu "daleki, ni manje ni više nego iz Australije".  Slatko se nasmijao, zaželio mi sretan povratak kući i upitao "hoće li biti putopis u Moto pulsu?". Odgovorio sam mu "naravno, samo da malo dođem sebi" – kazao nam je.

Oko 11 sati Rakela je došao u prostorije HAK-a, gdje je vratio karnet i natrag dobio polog od deset tisuća kuna. Upravo toga dana igrao se derbi između Dinama i Hajduka u Zagrebu, a kako se Rakela našao točno pred prostorijama BBB- a i primjetio da su ga neki navijači Dinama prepoznali, brže bolje je sjeo na motor i pravac BMW Tomić.

 Trema prije Splita

- U 12 sati sam bio kod servisa Tomić gdje se Igor Ivankić odmah uhvatio posla. Sinkronizacija je nakon 20.000 km bila odlična, baš kao i ventili i izgaranje. Ulje iz getribe i kardana je bilo kao novo što pokazuje da se nakon toliko kilometara i velikih vrućina ništa nije pohabalo. Štoviše, ulje nije ni pocrnilo. Međutim, veliko iznenađenje za sve nazočne u servisu bila je zadnja guma. Kada ju je Igor razmontirao, toliko je postala kockasta da je sama stajala poput auto gume. ' Hm, valjda će izdržati zadnjih 400 km' - promislio sam tada. Servis me koštao 1100 kn, a Igor me poslije svega vodio na večeru. Eto što vam je serviser, napravi motor preko reda i na kraju vas odvede na večeru... Prespavao sam kod svog prijatelja Borisa Blažićka, dugo u noć sam mu pričao svoje doživljaje na ovom putovanju, nisam odmah mogao zaspati od uzbuđenja jer sam sutra u svom rodnom gradu – prisjetio se Željan Rakela.

- Vožnju do Splita sam 50. dana putovanja rutinski odradio. Kako sam se približavao Splitu, trema je bila sve veća, stalno sam razmišljao o tome da mi gume i motor izdrže, samo da dođem pa da se onda sve raspadne. Počeo sam se spuštati niz Klis i kad sam ugledao najlipši grad na svitu, oči su mi se napunile suza, tada sam pomislio ' napokon kući, opet sam uspio u svom naumu i sad ću biti neko vrijeme miran'.  Moja supruga Ivana, kojoj je bilo najteže ovih 50 dana, i prijatelji su me dočekali kod crkve Sv.Frane oko 11 sati. Kao i mnogo puta dosada, bio sam sretan zbog povratka u Split, te se sjetio one stare poslovice – svuda pođi, ali uvijek kući dođi. Ovog je puta to bilo nakon uistinu dugog, ali uspješnog putovanja na drugi kraj svijeta i uspio sam u svom naumu, proći sam cijelu Australiju na motoru – ponosan je Rakela.

Dao je Rakela nakon  putovanja intervjue za lokalne medije i odmah počeo planirati novo putovanja. Ostala mu je još samo Južna Amerika. S prijateljem Leandrom Mandezom iz Argentine dogovorio je dvomjesečni posjet Južnoj Americi, ali taj je put morao odgoditi na neko vrijeme zbog iščekivanja važnog dana – rođenja svoje princeze Lana Marije.

- Sada ću malo mirovati što se tiče velikih avantura motorom, i pripremati se za najveću životnu avanturu sa djetetom. Zadnjih deset godina, od svoje 30. do 40., sam uzeo najbolje godine mog života i potrošio ih na proputovanju motorom i terencem po svijetu.  Ta putovanja su me puno ispunila. Preporučujem svima da putuju što više i da se prepustite samom putu. Potrošen novac na putovanja je za mene najbolje potrošen novac. Ja sam putovao sa svojim novcima, sa novcima sponzora, i sad Australiju sam prošao na račun ljudi koje sam putem upoznavao, tako i vi izaberite bilo koji od ova tri načina i krenite u nepoznato. Život je poput wc papira, što ga manje imate to se brže okreće, živite život i uživajte u njemu. Ljudi često trče za novcem, zarade više njego im stvarno treba, ali zbog te trke nemaju vrijeme koje je jednako bitno kao i sam novac. Najbitnija stvar je balans, otrov u malim količinama često može biti lijek, kao što  i lijek u velikim količinama često može biti otrov.  Želim vam da svoje vrijeme, novac i život pravilno izbalansirate tj. dozirate i da uživate u životu – završio je priču o svojoj avanturi Rakela.

hr Tue Jun 07 2016 07:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/574c96bfaae0e38c0d8b45d5/80
Foto: Željan Rakela

Rakela u Sidneyu: "Klokanovo meso me nije baš oduševilo, čudno je tamne boje i nema okus po našem mesu"

Što je sve Rakela doživio i vidio u Sidneyu, donosimo vam u nastavku njegovog putovanja, točnije možete pročitati što se događalo od njegovog 42.dana putovanja, sve do ukrcaja na avion za Dubai

Nakon prijeđenih 18 tisuća kilometara po Australiji, ujutro 42. dana putovanja Željan Rakela našao se u Sidneyu.

- Probudio sam se oko 8.00 sati jer je po mene u 9 sati stigao Steve Kuštro i otisli smo u posjet galeriji Charlesa Bilicha, jednog od najboljih australskih slikara hrvatskog porijekla. Imao sam sreće da sam osobno upoznao ovog gospodina koji je ostavio dojam dobrog i ugodnog čovjeka. Pričao sam mu o svojim putovanjima motorom po svijetu i putu oko Australije što ga je oduševilo, postavio mi je brojna pitanja, ali me pitao i kako to sve financiram. Nabrojio sam mu neke sponzore iz Hrvatske- Šago racing, Splitsko-dalmatinsku županiju, Dental centar Marušić, HGK, Grad Split... Bilo mu je jako drago da mi je pomogao Grad Split i gradonačelnik Željko Kerum, pa je našao shodnim da mu po meni pošalje jednu sliku. ´Evo, jedna slika za tebe i jedna za Željka', rekao mi je dok ih je potpisivao. Tako sam eto, od Charlesa Bilicha s posvetom dobio sliku s motivom Opera Hause, a Kerumu sam ponio sliku prve australske svetice Mary Mackillop - počeo je prepričavati svoju novu pustolovinu Rakela.

Charles Bilich je kazao Rakeli da neko vrijeme neće surađivati s Hrvatima jer je imao samo- loša iskustva. Tvrdi da su neki uzimali njegove slike, obećali otvoriti galerije, ali je na kraju ostao bez slika, a od galerija- ništa. Također je kazao da neki ljudi prodaju lažne slike pod njegovim imenom.

- Iza toga smo otišli u argentinski klub gdje me je pozvao Splićanin Duško Jurčević, poznatiji kao Pedro. Mnogi ga iz vremena kada je živio u Splitu znaju pod nadimkom Sandokan. Čim smo stigli navalili smo kao vukovi na argentinski barbeque u kojemu su bile i jako ukusne krvavice. Pedro je stari Splićanin koji dugo već živi u Sidneyu. Strastveni je navijač Hajduka, pa sam ga razveselio poklonivši mu zastavicu Hajduka. Kada je zastavicu pokazao drugim Argentincima u klubu, počeli su omalovažavati Hajduka i hrvatski nogomet i počeli su se hvalisati u stilu – kod njih se igra najbolji nogomet, najbolji igrač svih vremena je Diego Armando Maradona... - nastavlja dalje Rakela.

Ali, stao je njima Pedro na kraj! Izvukao je asa iz rukava!

- Na moje iznenađenje naš Pedro se nije puno nervirao. Već sam pomislio kako je izgubio onaj dalmatinski žar i dišpet kad je u pitanju naš grad ili Hajduk, ali je u tom trenutku, na iznenađenje svih prisutnih, iz torbice izvadio argumentirani dokaz - tekst iz njihovih argentinskih novina u kojem crno na bijelo piše da je Maradona porijeklom s Korčule! Svi su onda 'ostali paf' i prekinuli diskusiju, a ja sam guštao kako ih je Pedro 'sredio'. Pogledao me, namignuo i rekao ´neka ih, neka sada i oni znaju odakle im je njihov najveći Diego´. Novinski list je išao iz ruke u ruku, svi su tražili svoje naočale i pomno čitali, dok su oni zabrinuto gutali svako slovo sa novinskog papira, Pedro i ja smo guštali u slasnom roštilju i krvavicama - priča s oduševljenjem Rakela.

Drugoga dana Rakela je otišao u Pedrovu kuću za koju kaže da ga je podsjetila na antikvarnicu. Inače, Pedro živi sa suprugom Suzy koja je porijeklom iz Irske, ali je unatoč tome naučila hrvatski. Pedro i Suzy su veliki zaljubljenici u latino- američku glazbu pa nije trebalo dugo da naprave party za ekipu. Došao im je prijatelj Meksikanac s djevojkom, a vrlo brzo je krenula glazba. Zabava se zatim preselila kod Stevea gdje su- bacili klokana na gradele.

- Moram priznati da me klokanovo meso nije baš oduševilo. Malo je čudno tamne boje i nema ukus našeg mesa. Pojeo sam samo jedan komad, a Steve nije htio ni probati, pa smo se obojica prebacili na dobro poznato meso- pečenu kokoš i teletinu. Na kraju dana sam sa Steveom šetao po Sydneyu u potrazi za suvenirom kojeg mi je Steve obećao pokloniti ukoliko se vratim živ i zatvorim krug oko Australije, tj. šeširom koji na sebi ima obruč od krokodilske kože i u njoj krokodilske zube. Našli smo ga, i Steve je ispunio obećanje- platio ga je masnih 150 dolara. Zauzvrat sam mu morao obećati da ću na dolasku u Split skinuti kacigu, te staviti taj lijepi i vodonepropusni šešir od kravlje kože na glavu i tako doći na najlipšu rivu na svitu - prisjeća se Rakela svoga putovanja.

Obilazak Sidneya nastavio se i idućega dana, u društvu Stevea. Okolicu Sidneya obilazili su brodom. Vidjeli su sve znamenitosti, a Rakela preporuča svakome tko je u prilici- da razgleda ovaj grad.

- Predvečer smo pokupili Stevovu curu Irem sa posla, posjetili smo hrvatski klub Punch Ball. Ulaznice od 20 $ po osobi sam ja platio unatoč tome što se Steve bunio. Jelo je, uz našu muziku bilo super, a vidio sam i puno poznatih ljudi - vlasnika hotela Lav u Podstrani Slavka Bošnjaka, vlasnika restorana WildFaire i vlasnika novina Boka press. No, upoznao sam i Luku Lausa, porijeklom iz mjesta Čara na Korčuli - prepričava dalje Rakela.

45. dana putovanja Rakela je morao riješiti stvari vezane uz prijevoz motora u Europu.

- Steve i ja smo otišli u Tigers agenciju radi plaćanje cijene i dogovora oko detalja transporta BMW-a u Europu. Gospođa Margaret je bila jako ljubazna i objasnila mi je zbog čega moram platiti onaj račun naknadno poslan nakon 15 dana od preuzimanja motora. - To je naša cijena za papirologiju, morali su vas na to upozoriti ovi u Kopru - kazala mi je. Bilo kako bilo, platio sam taj račun u iznosu od 1050 $, premda sam znao da mi je to duplo skuplje nego prijevoz kamionom od Kopra do Hamburga i brodom od Hamburga do Sydneya (560 $). Cijena prijevoza zrakoplovom iz Sydneya do Franfurkta je 2240 $, što je OK kada znam da sam transport iz New Yorka do Londona platio 1800 $. Margaret ipak moram biti zahvalan jer bi bilo i skuplje da nije napravila popust radi Borisa Tošića, njene velike mušterije - kazuje nam Rakela.

Nakon toga, Rakela je nazvao sve koji su mu na bilo koji način pomogli dok je putovao Australijom. Za oproštaj ga je Pedro pozvao na večeru u azijsku četvrt. Jeli su u libanonskom restoranu Jasmins.

- Donijeli su nam piletinu, janjetinu, čevapčiće i druge poslastice, ali mi je Pedro objasnio točan redoslijed i način na koji treba jesti. To je jelo bilo puno ukusnije nego ono koje sam jeo na putovanjima kroz Siriju, Jordan, Pakistan i Iran. Tada nisam znao da se tanki kruh treba odvojiti i u njega stavljati hrana poput tortilja. Cijena za nas petero je bila bagatela – samo 70 dolara. Nakon večere smo otišli u hotel Shangri-Lai na 56. kat odakle 'puca' predivan pogled na Harbor most i zgradu Opere. Odatle sam se, kao i svakog ponedjeljka, javio uživo za Radio Dalmaciju. Tu sam bio sa Steveom na početku putovanja i sada na samom kraju - pojašnjava Željan Rakela.

Uslijedio je noćni izlazak za koji Rakela kaže da je fenomenalan- svi se zabavljaju, smiju, dobro su raspoloženi... i sve je vrlo "safety".

- Nisam mogao pratiti Steva i Irem, ipak oni piju kao pravi Australci. Ja sam pio svaku drugu turu, dok oni nisu preskočili nijednu. Uživali smo u australskoj pivi i nekim kratkim viskijima. Nakon cijelog puta mi je trebalo da se malo opustim, veselio sam se brzom povratku kući, ali za doći u još uvijek za mene najlipši grad na svitu treba jos mnogo toga napraviti. Tulumarili smo do dugo u noć, sva sreća da sam se spakirao prije samog izlaska vani, inače onako mamuran nema šanse da bih uspio sve spakirati. 46. dan putovanja rano ujutro sam se oprostio od Steva Kuštre i njegovog oca Ante i majke mu Ivke koji su mi bili odlični domaćini. Prije odlaska, Ante mi je rekao: "znaš, mnogi stari iseljenici koje ja znam kažu da je Hajduk bio Titov klub, ja ti ne volim Tita, ali obožavam Hajduka, dok moj Stiv više voli Dinamo". Tad mi je izvukao jedan papir na kojemu je bio službeni znak 100. godišnjice Hajduka, odradio sam jednu sliku prije rastanka sa tim papirom i ukrcao se u avion. Australiju sam napustio u 16 sati i krenuo prema Dubaiu koji je bio udaljen 15 sati leta avionom - govori nam dalje Rakela.

- Tih 15 sati leta sam razmišljao o svemu što sam proživio na ovom putovanju, o velikim udaljenostima, brojnim novim prijateljstvima i stotinama uspomena. Australija je stvarno nešto posebno i jako mi je drago da sam ovaj put napravio i to potpuno sam, u nijednom trenutku se nisam s nikim u paru vozio i na to sam jako ponosan. Osim na Australiju, misli su mi išle i na moj grad, moju suprugu, prijatelje, ali i one koji to nisu. Svi su mi falili- i oni koje volim i oni koje manje volim, jer oni su začin bez kojih ovaj grad ne bi bio tako poseban, jedva čekam doći na Rivu i vratiti se svom rodnom gradu - prisjetio se o čemu je razmišljao na svom letu.

Kako je bilo na povratku kroz Europu, čitajte u idućem nastavku putopisa na našem portalu.

hr Tue May 31 2016 07:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/57437034fe96ffea728b4594/80
Foto: Željan Rakela

Rakela: U Australiji sam pronašao ulicu "Bolan street", vjerojatno "uspjeh" nekoga iz Bosne!

U ovom dijelu putopisa doznajte Željanove pustolovine na relaciji Longreach- Mackay- Brisbane

Nastavio je Željan Rakela svoje putovanje po Australiji, a baš kao i dosada, bilo je prepuno uzbuđenja. Riječ je o dionici Longreach- Mackay- Brisbane. Tek nakon tri dana Rakela se „dokopao“ signala i odjednom dobio poruku na sva tri mobitela od Roberta Homkija iz Mackaya. Nije ga do toga trenutka poznavao, no znao je da je Hrvat i prijatelj Australke Sherri Jo Wilkins koja je tri godine putovala svijetom na dvokotaču. Čak dvaput je bila Rakelina gošća u Splitu i noćila u prostorijama BMW MK Split. Tom prigodom Rakela ju je proveo po Splitu i okolici, a sada se ona odlučila odužiti na ovaj način – poslavši Homkija za vodiča. Do njega je Rakela doduše morao prijeći dodatnih 100 km (koji su se pretvorili u 200 km jer je zbog kiša bila zatvorena cesta od grada Alphe do Clermonta).

- Kako nisam imao nikakvog domaćina u blizini dobro će mi doći, moram paziti i na budžet, a volio bih se pošteno najesti i odmoriti. Odlučio sam krenuti prema mjestu Mackay i upoznati nove domaćine, jer su oni najbitniji na mojim putovanjima, ne iz tog razloga što ću samo uštedjeti, nego što ću upoznati nove ljude i što će mi ti ljudi na najbolji i najbrži način pokazati sve najbolje o njihovoj okolici i njihovom gradu – kazuje nam Željan Rakela.

Put ga je vodio kroz brda, a nadmorska visina od preko 500 m ga je iznenadila jer je Australija na njegovom dotadašnjem putu bila uglavnom- niska. Puno stabala i zelenila Rakelu je podsjetilo na rodnu zemlju, točnije na Liku.

- Upozorenja na cesti su malo drugačija. Primjerice, vidio sam u najmanju ruku čudne natpise uz cestu - odmori na sljedećem odmaralištu ili umri. Isto je s cigaretama - sve moraju biti zapakirane u crno bez reklame, a na njima su slike umrlih od raka koji su prije bili pušači. Malo morbidno, ali je tako. Mislim da to nema toliko utjecaja na sadašnje pušače, ali će vjerojatno obeshrabriti mlade da nikada i ne počnu pušiti – prisjeća se Rakela.  

Na ovoj ruti nije bilo toliko pregaženih klokana, ali se zato Rakela nagledao malih crnih svinja, za koje kaže da ih do te dionice- nije vidio. U sumrak i nakon tisuću prijeđenih kilometara, Rakela je stogao u grad Mackay, kod svojih domaćina- obitelji Homki. Peteročlana obitelj lijepo ga je ugostila, proveli su večer u ugodnu druženju uz jelo.

- Navečer sam prije spavanja računao prijeđenu kilometražu - u tri dana sam prošao 3350 km, maksimalno sam iskorištavao dnevno svjetlo, što znači da se Down Under ne može voziti više od 1300 km dnevno ako se pazi na  ograničenja i vozi se do malo prije sumraka.

Noga mi je sada bolje, ali i dalje ne mogu mjenjati brzine prstima, pa se služim petom. Oteklina oko zgloba je i dalje velika, ali lakše skidam čizmu i mogu se malo jače osloniti na nogu. Promjenila se i boja- u početku je bila modra, pa crna, a sada je postala žuto-zelena što znači da prolazi – kazuje dalje Rakela.

Opasnost vreba na svakom koraku

- Sljedećeg dana smo Renay, Boris i ja otišli u razgledavanje Mackaya. Prvo su me odveli do predivnih velikih pješčanih plaža. Kažu da se  ljeti na visokim temperaturama ne smije kupati jer ima mnogo meduza koje te mogu ubiti, a nađe se i morskih pasa, kao i krokodila. Rekao sam im da je baš šteta gledati ovako velike pješčane plaže kako su prazne bez kupača. Odmah se pohvalio kako su riješili taj problem izradom velikog bazena usred grada, besplatnog za sve građane.Odmah su me odveli do tog bazena koji je zaista velik, to je ustvari aqua park. Ali, ni to nije neko sigurno rješenje jer u Australiji uvijek postoji nekakva opasnost – primjetio sam  u aqua parku svako malo znakove upozorenja od zmija. Natpisi upozorenja na opasnost postavljeni su  kod svakog grmića unutar ograđenog parka. Pomislio sam tada  " blažena naša pitoma Dalmacija " – priča dalje Rakela.

Nakon kupanjca u bazenu, domaćini su odveli Rakelu do parkinga na kojem nedjeljom budu izloženi oldtimeri, a zatim su produžili do šoping centra Mayer gdje se Rakela počastio remenom od krokodilske kože.

- Za šoping centar Mayer kažu da im je poput dnevnog boravka. Naime, kako se zna dogoditi da kiša pada mjesecima ili pak vladaju ekstremne vrućine, pa ne mogu vani, svi se tu skupljaju. Tu smo jeli i obilazili razne prodavaonice, od kojih mi se najviše svidjela ona s predmetima od  raznih koža, uključujući krokodilsku. Trgovina se zove RM Williams, a prodavačica nam je pokazala čizme od klokanove kože koje im je upravo donio njihov kupac. Interesantan je podatak da su te čizme stare 32 godine i donio ih je da mu poprave đon koji se skroz potrošio, ali je koža na čizmama ostala nepromijenjena. Nakon toga sam odlučio da moram kupiti nešto od te firme jer je njihova kvaliteta zaista impresivna, pa sam kupio kožni remen od krokodilske kože za uspomenu na ovo putovanje, jer do sada nisam ništa sebi kupio – pojasnio je Željan.

Valjalo je krenuti dalje pa je Rakela sljedeće jutro ustao u 5 sati. Nakon doručka i oproštaja s domaćinima, Rakela je krenuo prema Brisbaneu, glavnom i najnaseljenijem gradu države Queensland koji broji dva milijuna stanovnika i time je treći grad po veličini u Australiji.

Moram vam reći kako svako jutro u cik zore kad bih kretao na put, vidio sam mnoštvo ljudi koji trče i to je normalno za većinu Australaca. Probude se rano ujutro čim zora svane, otrče par kilometara, istuširaju se i krenu na posao. Dok njihovim kolegama treba par sati da se razbude na poslu ovi su od prve minute spremni na puno opterećenje. Zbog stalnih radova na cesti i puno zastoja, poslije 1000 km stigao sam tek predvečer u Brisbane. Moji domaćini u Brisabaneu su članovi obitelji Jakovac. Oni su Hrvati, u Australiji žive već 50 godina i vlasnici su tvrtke Majestic pools koja pravi kvalitetne bazene o čemu svjedoče brojne nagrade. Imaju preko 700 zaposlenika i jedna su od najvećih tvrtki za bazene u Australiji, rade najzahtjevnije poslove kao što su bazeni s hidraulikom na krovovima nebodera. Željko Jakovac je ujedno strastveni motorist, cijeli se život vozi na dva kotača i sve što smijem reći je da mu Hells Angelsi nisu strani pojam. Puno smo pričali o motociklima, a ponosno mi je pokazao svog uglancanog Harley- Davidsona koji stvarno divno izgleda. Najavio mi je kako će sutradan njegov sin Jason doći po mene sa specijalnim off-road Jeep Wranglerom da me provoza po Brisbaneu – nastavio je sa prepričavanjem svoje pustolovine Rakela.

Bolan street

Jason je došao po njega već u 7 sati ujutro, a bio je to 39. dan njegova putovanja. Jason radi u obiteljskoj firmi, a u slobodno vrijeme trenira ninjutsu. Vodio je Željana u razgledavanje, a nekoliko sati kasnije ulogu vodiča preuzeo je njegov brat Andy.


- Dok me Jason vozio u svom terencu na trenutak mi je pala u oko tabla sa imenom ulice. Morao sam ga zamoliti da zaustavi vozilo kako bih izašao i slikao se pored spomenute table. Interesantan je bio naziv ulice BOLAN STREET, vjerovatno je netko u poglavarstvu grada Bosanac pa se izborio za taj naziv ulice. Bili smo na par vidikovaca gdje sam snimio panoramu grada i njihov atraktivni Story most. Poslije par sati me na daljnje razgledavanje vodio njegov brat Andy koji je odvjetnik i također radi u firmi s bratom, ocem i majkom. Njegov zadatak je da naplaćuje potraživanja od klijenata koji ne plate pravnim putem, a ako on ne uspije, onda u naplatu idu otac Željko nadimka Black Cobra koji također ima crni pojas u ninjutsu i brat Jason. Andy i ja smo se ukrcali u brod koji izgleda poput velikog riječnog glisera koji ujedno služi i kao javni gradski prijevoz  kojim se vozite po rijeci. Naravno, brod ima i svoje stanice poput gradskog autobusa. Svakome bih preporučio vožnju rijekom jer se na taj način može lijepo razgledati ovaj predivan grad – kazuje nam dalje.

S Andyjem je Željan prošetao gradom i popio nekoliko pića, a iako su ga braća zamolila da ostane još koji dan kod njih kako bi ga provozali i van grada, Željan je ponudu morao odbiti zbog nedostatka vremena. Motor je morao poslati na avion za Frankfurth.

- Na večeru smo Željko i ja išli u restoran čudnog naziva "Najgori vegetarijanski restoran" u Brisbaneu. Ironično ga tako zovu jer tu prodaju nevjerojatne količine mesa.  U izlogu stoje razne pozicije mesa i gost samo treba izabrati koju će poziciju nakon čega mu bude ispečena po želji. Ja sam se odlučio za steak koji se drži preko 200 dana u specijalnim klimatskim uvjetima prije nego ga ispeku. Bilo je oko pola kilograma u njemu i guštao sam u svakom zalogaju – bio je mekan i ukusan. U zoru 40. dana putovanja sam ustao u 5 sati. Željko mi je pripremio lijepi doručak, spakirao sam se, pozdravio s njim i krenuo prema Sydneyu. Cesta je bila super, imao sam čak i nekakvih 300 km auto ceste, pa sam bez većih problema  oko 18 sati stigao u Sydney ponovo kod obitelji Miličević koji su bili i moji prvi domaćini kada sam stigao na ovaj kontinent. Te večeri sam bio posebno sretan zato što  putovanje nije bilo lako, ali je ipak prošlo bez većih problema. U 29 dana od primitka motora prošao sam blizu 18 tisuća kilometara i zatvorio krug oko Australije. Napokon se moja karta Australije zaokružila i moja misija je uspjela, jos samo treba motor poslati u Europu i stići natrag u najlipši grad na svitu – ponosan je na svoj pothvat Rakela.

Motor je uskoro bio spreman za transport, a i sam Željan Rakela. Zaokružio je svoj pustolovinu po Australiji, no tu priči nije kraj... Koje je sve Hrvate sreo u Sydneyu te kako se proveo sa starim Splićaninom, pročitajte u novom nastavku priče na našem portalu.


hr Tue May 24 2016 06:03:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5739ebdbfe96ff6c448b4608/80
Foto: Dalmacija News

Rakela na jezeru Argyle jedva izvukao živu glavu: Da nas je povukla struja, ne bi nam bilo spasa

U ovom dijelu putopisa doznajte kako se Željan na velikoj brani suočio sa smrću.
Kununurra, 33. je dan putovanja, jutro je počelo stavljanjem leda na nogu i malo je bolje. Naš Željan je oko 10 sati s domaćinom Nikolom otišao pogledati maleni grad Kununurri gdje živi oko 7000 ljudi. Prvo su otišli do ljekarne gdje je kupio tablete za bolove i razne masti za natečeni zglob. Nikola, njegova kćer Donna i sin Rick nagovaraju splitskog avanturista da malim avionom odleti do velikog jezera Argyle, te velikog rudnika ljubičastih dijamanata i nacionalnog parka Bungle Bungle. 

S obzirom na to da nisu tako davno pale velike kiše, cesta prema tamo je zatvorena, a i zbog ozljede jako teško hoda tako da mu ostaje jedini način da to vidi iz zraka. Zahvaljujući dosadašnjim domaćinima i njihovim donacijama mogao bi si priuštiti takav zanimljiv izlet.

Donni i Ricku je njihov otac Nikola Čavlović kupio hotel s 26 velikih apartmana i njegova vrijednost se procjenjuje na oko 10 milijuna dolara. Inače, Nikola je prije 50 godina došao u Australiju bez ikakve škole. No, sam je naučio jezik i počeo raditi kao građevinar, da bi na kraju imao najveću građevinsku tvrtku u Kunnunnari. Odselio se u Perth, ali su Rick i Donna željeli ostati živjeti u Kunnannari i baviti se turizmom, pa im je otac izgradio predivan hotel, u kojemu Željan trenutno boravi.

- Što ćeš, to ti je Australija. Bez škole uz pošten rad postaneš milijarder, ne znam ni jednog stranca koji se doselio u Hrvatsku da nije znao jezik i nije imao školu, pa postao uspješan biznismen a kamoli milijarder. Na žalost, znam mnoge što imaju velike škole, govore više stranih jezika i jedva da su konobari, a većina ih je na zavodu za zapošljavanje i onda se čudimo zašto nam mladi kvalitetni ljudi odlaze van. Rano ujutro idućeg dana sam se probudio zbog strašnih  bolova u 4:30 i stavio hladne obloge, te pripremio kameru i fotoaparat. Točno u 5:30 su po mene došli iz agencije s kojom letimo na izlet. Za volanom kombija bio je pilot Cessne koji će nas voziti. Na aerodromu nas je ukratko upoznao s Cessnom nakon čega sam se ukrcao sa jos trojicom ljudi. To mi je bio prvi put da letim ovako malim avionom i mogu reći kako je jako bučan i dosta trese, a i propadanja su česta. Ipak, sve u svemu uživali smo u divnom pogledu na čarobni krajolik - započinje nam pripovjetku Željan.

Jezero s 35.000 krokodila


Jezero Argyle je umjetno jezero u kojem, kako kaže pilot, živi oko 35.000 krokodila i da je to najveće stanište riječnih krokodila na svijetu, dobro je da nisu sletjeli na njega. Vidjeli su i veliki rudnik ljubičastih dijamanata kojeg je po priči obožavala Elizabeth Taylor. Zaposlenici u njega dolaze zrakoplovom i smjene su svakih 15 dana. Naravno, svaki radnik prolazi kroz temeljiti pretres kako bi se spriječilo odnošenje dijamanata. 



Let je trajao puna dva sata, a stajao je Željana 275 dolara. Puna cijena je 315 dolara, ali su se domaćini odrekli svoje provizije. Unatoč visokoj cijeni, razgledavanje jezera, rudnika i nacionalnog parka Purnululu iz ptičje perspektive vrijedi svakog dolara. Purnululu je nacionalni park koji se nalazi na visoravi Kimberly u Zapadnoj Australiji, a najbliži gradovi su mu Kununurra na sjeveru i Halls Creek na jugu.



Na njegovoj površini od 23.972 kilometara kvadratnih i prosječnoj nadmorskoj visini od 578 metara, smještene su planine Bungle Bungle koje se sastoje od kvarcnih sedimentnih stijena iz Devona, koje su nastale prije oko 375 do 350 milijuna godina, koje su domorodci Kija zvali Purnululu "pješčenjak" ili "plast sijena", po čemu je park i dobio ime. 

Ove stijene su u razdoblju od 20 milijuna godina erodirale u niz kupastih stijena u obliku košnica čije su litice išarane tamnim horizontalnim linijama cijanobakteriskim naslagama, jednostaničnim organizmom koji obavlja fotosintezu. Bakterije su naime, ostale fosilizirane u crvenkastim slojevima gline, s velikom koncentracijom oksidiranog željeza, koja se prebrzo sušila dok bi se bakterije skupljale na vlažnoj površini. Ovaj jedinstveni kupasti krš svoj izgled duguje zajedničkim djelovanjem više geoloških, bioloških i klimatskih pojava.

Brod pun paukova


- Nakon što sam se vratio sa predivnog obilaska sa avionom, tek što sam se vratio u apartman i stavio hladne obloge, te malo legao da odmorim, prekinuo me Rick koji je lupao na vatra i zvao vičući "Rakela, get ready for adventure". Brzinski sam došepao do Rickovog terenca za kojega je bio zakačen brod. Ubrzo smo Rick, njegov kum i ja došli do jezera, terencem su ubacili brod u jezero i za par sekunda smo već vozili brodom po jezeru Argyle u kojem živi oko 35.000 krokodila. Otišli smo 40 kilometara daleko i onda skrenuli u džunglu gdje smo se probijali kroz močvarno raslinje, s time da je Rick morao stajati na pramcu i sijeći grane mačetom koje su nam smetale. Sve je to lijepo i krasno, ali su grane bile pune velikih paukova koji su padali po nama. "Nisu opasni, jer ako te ubode imaš četiri sata da stigneš do bolnice", "umirio" me Rick. Iako smo ih cijelim putem gazili, bio ih je pun brod. Srećom, nikoga od nas nisu uboli - prisjeća se Željan. 



Kada su doplovili ispred predivnog vodopada, shvatio je Željan koliko je ovdje priroda lijepa i surova. Naime, dok su se divili krajoliku, čuli su glasni škljoc ispred njih, ptica koja je bila na vodi jednostavno je nestala jer ju je zgrabio krokodil. Kada su odlučili krenuti natrag, zbog velike trave im se zaglavio propeler. Rick ga je s rukama u vodi očistio, ali mu ipak nije bilo svejedno hoće li ga napasti "Lacosta". 

Njima dvojici očito nije bilo dosta avanture pa su Željana odveli do velike brane. Tamo je jako opasno i zabranjeno se približavati brani, pogotovo toga dana jer je bila otvorena i ispuštala je višak vode iz jezera. Rick je pokazao signale do kojih je dozvoljeno ići ali dalje je strogo zabranjeno i jako opasno. 

Njih dvojica su popili koje pivo više i mislili su da Željana nisu uspjeli dovoljno preplašiti s krokodilima i paucima, pa kao da im nije bilo dosta, Rick je dao gas i gliserom ušao u zabranjenu zonu, a njegov kum ga je podržavao u toj suludoj namjeri. 

Nužda u hlačama je znak


- Došli smo skroz na kraj brane, gdje sam okinuo jednu sliku, i kad smo se počeli okretati da se vratimo natrag, naš gliserčić je stajao na mjestu iako je Rick davao gas. Gliser se naglo okrenuo na lijevu stranu i bilo nam je jasno da nas je počela struja vući. U tom trenutku u jezero je upao tranzistor i par limenki pive, a Rick i njegov kum se više nisu smijali već su se uozbiljili kao kad magarac piša. Struja nas je počela povlačiti sve više i jedva smo se izvukli plovidbom unatrag. Tada sam shvatio, ova dvojica su totalni luđaci. U tom trenutku smo se sva trojica počeli smijati od sreće, ali vas uvjeravam kad nas je struja počela vući prema otvoru iz brane, bili smo smrtno ozbiljni, jer da nas je povuklo i ne bi nam bilo spasa, što od gušenja i lomova, a i krokodili su tu da ih ne zaboravimo. No, drago mi je da sam dobio svoju dozu adrenalina mada nije bila potrebna i odlično smo se zabavili - prepričava Rakela.

Ponovno su zakačili gliser na Rickov terenac i svo troje otišli do njega u garažu. Tamo je Željan vidio i njegovo vozilo s kojim vozi utrke koje su jako popularne u Australiji, a voze se na zemljanoj stazi, vrte se u krug i često sudaraju. U garaži je također vidio veliki znak na kojem stoji kako je zabranjeno piti alkohol, ispred njih je bilo samo par limenki, ali nakon par sati popilo se sve što je bilo za popiti. 

- Oni su bili na pivi, a ja sam pio Jack-Colu koja je pakirana u malim staklenim bočicama od tri decilitra i vec je promiješana kako treba. Tu večer mi je Rick rekao zanimljiv podatak. Pitao me je "Znaš li Rakela kad mi Australci prekinemo sa pićem?" , odgovorio sam da ne znam, a on kaže "Mi pijemo, pijemo, pijemo i kad obavimo nuždu u hlačama to nam je znak da treba da stanemo". Tu večer se puno popilo, nisam napravio nikakvu nuždu u hlače, ali mi je glava utrnula kao i noga i ništa me nije boljelo, gledao sam kroz maglu svoju natečenu nogu i smijao se sam sebi kako je tako velika, a ništa ne boli kao da je od nekakve gume. Moji prijatelji su me otpratili do apartmana i ostavili na kauču u dnevnom boravku gdje sam se ujutro i probudio - smije se Željan.

"Sinoć sam legao jutros", kako bi u Splitu rekli, u 1:30 je legao, probudio se u četiri sata i već u pet sati bio na motoru. Glava mu se pomalo trijeznila od sinoćnje oproštajne zabave na kojoj je pio dosada najbolju Jack-Colu. Ispočetka je planirao ići u Townsville, ali tamo nije imao nikoga od domaćina pa se uputio za Brisbane. 

U Splitu leteće pantagane, u Australiji prelijepe papige


Mamurluk mu je brzo prošao kada mu je navigacija pokazala da skrene za 1200 kilometara... Nakon dva sata vožnje je prevalio 200 kilometara, pa ga je navigacija opet "ubila u pojam" jer je pisalo "skreni za 999 kilometara". Baš depresivno. Poslije prevaljenih 1150 kilometara stigao je u Tennantcreek. Tu je tražio bilo kakav jeftini smještaj u kampu i na kraju dobio staru prikolicu bez WC-a za samo 50 dolara. 

- Moram priznati da je bilo staro, ali je barem bilo čisto. Za večeru sam imao sir i čajnu kobasicu koju mi je dao domaćin Nikola. Zbog vrućine su dobro pustile masnoću, ali me nije smetalo, onako gladan sam pojeo sve do zadnje mrvice. Dobro sam se naspavao i oko sedam sati sjeo na BMW-a. Noga me malo smetala, ali sam je obložio ledom da bude ugodnije. Poslije 400 kilometara sam ušao u Queensland. Putem me prala kiša što nije neobično za ovo područje gdje padaline traju po tri mjeseca. Prevalivši 1150 kilometara ušao sam u grad Winton i opet iznajmio staru kamp kućicu. BIla je čista iako ima nekakvih kukaca. Međutim, sklopili smo primirje, ne diram ja njih, niti one mene. Noga lagano prolazi, a sutra ne želim forsirati nego voziti samo 850 kilometara do Rockhamptona. Odatle do Brisbanea ostaje nekih 600 kilometara. Svako jutro čizmu jako zategnem i dodatno zaljepim srebrenom samoljepljivom trakom kako bi bila što bolje bandažirana, ali i dalje moram mjenjati brzine petom - objašnjava Željan.

Izjutra, 37. dana putovanja Željan je malo duže ostao u krevetu. Na cesti je bio oko osam sati i vozio se po zavojima i nizbrdicama. Bilo je i radova na cesti, ali ga nije bilo briga. Odlučio se za laganini vožnju no ipak, svako malo ga mrtvi klokan podsjeti da bude oprezan. Uočio je i pregažene male crne divlje svinje koje do sada nije susretao. Bolje prizore od toga priredile su mu velike bijele i male zelene papige koje su u velikim jatima letjele preko ceste. 

- Dok sam gledao te velike bijele papige pomislio sam "evo što ti je država, u nas lete golubovi tj. leteće pantagane, a ovdje papige od 2.000 dolara". I tako sam nakon tri dana vožnje i prevaljenih 2400 kilometara u gradu Longreach napokon dobio signal i poruku na sva tri mobitela od Roberta Homkija iz Mackaya. On je Hrvat i veliki prijatelj s Australkom Sherri Jo Wilkins, koja već tri godine putuje motorom po svijetu. Dvaput je bila moja gošća u Splitu i spavala u prostorijama BMW MK Split. Htio sam ga upoznati unatoč tome što sam morao prevaliti dodatnih 100 kilometara. Na žalost, put je bio duži 200 kilometara budući da su zbog kiša zatvorili cestu od grada Alphe do Clermonta. Kako nisam imao nikakvog domaćina u blizini dobro bi mi došao, moram paziti i na budžet, a volio bih se pošteno najesti i odmoriti. Odlučio sam krenuti prema mjestu Mackay i upoznati nove domačine - odlučio je Željan.

Iako mu se time put produžio za 200-njak kilometara, a usto se još mora i vratiti 100 kilometara, splitski se avanturist ipak odlučio za posjet svojim novim domaćinima, jer su oni najbitniji na putovanjima. Ne iz tog razloga što će samo uštedjeti, nego što će upoznati nove ljude i tako na najbolji i najbrži način doznati sve o njihovom gradu i okolici. Kako se Željan Rakela proveo u Mackayu, te na putovanju do Brisbanea čitajte sljedećeg ponedjeljka...
hr Mon May 16 2016 18:09:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin

Pročitajte još . . .