Poslovica „Sto ljudi- sto ćudi“ svima je dobro znana, a
toleriranje tuđih životnih navika mnogo je lakše kada s tim osobama ne moramo
dijeliti životni prostor. Poznata je i ona da se obitelj ne može birati, a
često je tako i sa cimerima za vrijeme studentskog života, osobito kad je riječ
o studentskim domovima. Svoja iskustava podijelili su studenti koji su se našli
u nimalo zavidnim situacijama.
Marta (21) – „U sobi je frigala pomfri i nije mi dala da
stavljam parfem“
Bila sam brucošica i kada sam se useljavala u sobu dotična mi je rekla da se ne moram niti truditi raspakirati jer ću ionako ubrzo iseliti.
Rekla mi je da ima bolest pretjeranog znojenja i da prozor zbog toga stalno
mora biti širom otvoren. Osim toga, rekla je da se stalno budi jer ima probavne
smetnje i da će me njen „težak korak“ održavati budnom. Na rešou u sobi od tek
nekoliko kvadrata je frigala pomfri i jaja, a meni nije dopuštala da stavim
parfem kako ne bi smrdila soba po njemu. Već prvo jutro, ionako uplašena
shvatila sam da se oko probavnih tegoba nije šalila…
Josipa (24) – „Uselila je svog dečka na dva mjeseca bez
pitanja.“
Moja prva cimerica bila je užasna! Čišćenje je za nju bila
nepoznanica. Valjda je mislila da se kućanski poslovi obavljaju sami od sebe.
Zbog plaćanja računa sam je skoro metlom naganjala. U godini dana je jednom
promijenila posteljinu. Kroz stan su nam prolazili ljudi kao da je kolodvor. Ja
bih došla umorna s predavanja i zatekla ljude koje nikada prije u životu nisam
vidjela. Usto je njezin dečko „uselio“ u stan na dva mjeseca bez ikakvog
pitanja i razgovora. Da nas je troje se itekako osjetilo na računima, a naravno
da se nitko od njiih nije ponudio da ih podijelimo na tri dijela.
Ema (21) – „Nismo razgovarale, a uvijek je bila tu“
Imala sam groznu cimericu prošle godine. Bilo je toliko loše
da su me docimerice s kata natjerale da se preselim u njihovu sobu. Ona po
cijele dane nije izlazila iz sobe, čak ni na predavanja, jednom u dva tjedna je
za nju bilo ispunjenje kvote. Nikada nije razgovarala sa mnom, zapravo,
odlučila bi me iznenaditi pa jednom mjesečno sa mnom popričati po dva do tri sata. Nije
joj bilo bitno učim li ili radim nešto za faks. Kada se njoj pričalo, nije se
gasila, a teme razgovora bile su najčudnije ikad s obzirom da je praktički
nisam ni poznavala.
Ana (21) – „Plakala je u 4 ujutro pa sve dok ne bi zaspala“
Na prvoj godini, već uplašena dobila sam cimericu (tada
misleći iz noćne more). Bioritam nam je u potpunosti bio drugačiji. Ja bih išla
spavati oko 1 ujutro, a tada bi počinjale njene avanture. Uvijek je „skypeala“
s dečkom, a često bi oko 4-5 ujutro plakala sve dok ne bi zaspala jer su se
posvađali. Sljedeće godine sam mislila da ću imati više sreće, ali tada mi je
cimerica postala cura kojoj je osobna higijena nepoznanica. Soba nam je stalno
smrdila i noću bi se smrzavala jer bi u pokušaju da provjetrim te mirise držala
prozor otvoren. Ali kako kažu „treća sreća najveća“, za mene se ispostavilo da
je stvarno tako.
Marin (25) – „Večeru koju bih si kupio nikad ne bi uspio i
pojesti“
Za cimera sam dobio brucoša kojemu je nepoznanica bila
kupovina vlastite hrane. Kada bih se otišao tuširati, ono što bi kupio sebi za
večeru, redovito ne bih pojeo jer bi me on preduhitrio. Jednom sam ga i zatekao
kako ga besramno jede. Tad je sve krenulo nizbrdo, koristio je doslovno sve
moje, otvarao moje ladice, a privatnost je za njega bila nepoznat pojam. Čak i
kada bih nešto sakrio on bi to pronašao.Samo sam čekao da počne nositi moju odjeću…