Article

http://www.dalmacijanews.hr/files/56f96ee40890d22e5f8b4e6c/80

S Rakelom po svitu: Ostavljanje kože po bračkom asfaltu, problemi s cargom u ''Down Underu'' i biftek od 144 dolara

Ganulo ga je to što je znao da neki ljudi jedva spajaju kraj s krajem, a ipak su mu dali nešto novca da mu se nađe na putu i iskreno od srca mu zaželjeli sretan put u Australiju. Od sponzora je skupio 40.000 kuna, dok su mu na ispraćaju prijatelji dali još 4.000 kn.
Prošlo je tek šest godina od kada je Željan kupio BMW 1200 GSA, a na njegovom kilometar satu je već 250.000 kilometara. Iza njih je sedam velikih putovanja i mnoštvo događaja koje će Željan pamtiti cijeli život poput Maroka, Nord Capa, Nepala, Put oko svijeta, Egipat, Tunis, USA. No prije novog putopisa, ispričao nam je Željan jedan događaj koji mu se dogodio samo par mjeseci prije novog puta.

Tog ljeta Ivana i Željan su bili na godišnjem odmoru na Braču, nalazili se u mjestu Povlja i uživali u kupanju s prijateljem Mariom Rucnerom. Odjednom je dobio Željan telefonski poziv od prijatelja Stjepka Rošina koji ga je pozvao na večeru u Milnu jer su upravo ispekli janjca. Brzo su se osušili i pozdravili Maria, sjeli na GS, ubacio je u prvu "klak" i gas za Milnu. 

Voze umjereno, vruć asfalt, a vjetar ih hladi, ulaze u mjesto Praznice, lijevi zavoj, sa desne strane parkirana zastava 101 i iza nje osoba u bijeloj majci, viče i maše s obje ruke kao da pozdravlja Rossija na GP-u.

- Umislio sam se pa pomislio da me poznaje, pa se zbog toga javlja. Taman da ću podignuti lijevu ruku da i ja njega pozdravim, kad ispred mene istrči stado od 15-ak koza. Tada sam shvatio, čovjek me ne poznaje i ne pozdravlja već tjera stado koza da pretrče cestu. Već je bilo kasno i zamalo da se dogodi kao u onoj pjesmi "Imao je prednost, bio je u pravu, a sad na Lovrincu odozdo gleda travu". Izbjegao sam jednu, drugu sam okrznuo desnim cilindrom, ali ova treća je bila neizbježna, taman skočile ispred kola, udario sam je posred tijela. Ivana je pala s motora, odvojila se od njega, ostala nasred ceste ali se brzo snašla i odmah se makla sa ceste i dopuzala do stabla uz cestu, kako je slučajno ne bi udarilo vozilo koje može naići iza nas. Ja sam ostao na motoru koji je pao na desnu stranu i skupa s njim sam klizao nekakvih 15 metara, jer se motor naslonio na štitnik motora i na kufere, tako da nije pao po meni - priča Željan.

Scena iz filma


- Osim mene i motora klizila je i koza  koja je neprekidno blejala. To klizanje, blejanje i iskre koje su se radile od deranja štitnika od asfalt trajalo je cijelu vječnost. Napokon smo se zaustavili, odmah sam se digao i krenuo prema Ivani koja je bila cijela oguljena i krvava. Vraćali smo se s mora, velika vrućina, Brač, lagana vožnjica pa je napor oblačiti opremu, a zbog tog napora smo ostavili, barem kvadratni metar vlastite kože po bračkom asfaltu. Pao mi je mrak na oči kad sam je vidio onako krvavu i uplakanu, ali sam procijenio da nije životno ugrožena, pa sam se išao posvetiti pastiru - nastavlja Željan. 

Krenuo je prema njemu, onako cijeli oguljen i krvav, skinuo je kacigu i bacio je sa strane i mislio ga katapultirati preko ceste gdje su mu bile koze koje su oplakivale svoju prijateljicu koja je još uvijek blejala ispod motora. Međutim kad je došao pored njega on se nekako smanjio i vidio mu je samo njegove suzne oči i govori kao i svi drugi, uvijek isto kad netko ozljedi motoristu u prometu "Oprosti, oprosti". 

Ni sam Željan ne zna zašto, ali u tom je trenutku omekšao, zagrlio ga i rekao "Ok, bitno je da nitko nije teže nastradao". U međuvremenu skupilo se tu i par mještana koji su vikali na njega kako tu nije mjesto za prelazak koza preko ceste u zavoju, a on se pravdao da mu je to prvi put. 

Tu se pojavile i jako ljubazne gospođe koje su donijele vode i pomagali Ivani, a Željan je krenuo prema ozlijeđenoj kozi koja je sve manje blejala i stala nepokretna, pretpostavio je da joj je pukla kralježnica. Odlučio joj nogom skratiti muke, ali je uspio tek iz trećeg pokušaja, a ta scena ga je podsjetila na film "Ja, ja i Irena" kad je komičar Jim Carrey iz petog, šestog pokušaja tek uspio skrati muke kravi na cesti, samo što Željan naravno, nije koristio pištolj.

- Pogledam ozlijeđenu, krvavu i uplakanu Ivanu, ja cijeli krvav i oderan, s druge strane motor na podu, mrtva koza i zvoni telefon, ja se javim a ono Rošin "Di si Rakela jeste li blizu, čeka te paprčnjak nemoj da se hladi", koji paradoks. Na žalost ništa od janjca večeras, večerali smo infuziju, prvo u ambulantnim kolima, pa u gliseru za Split,  pa u KBC Firule. I svaka od doktorskih ekipa ima isto pitanje "Pa di ti Rakela padneš na Braču, a proputovao si cijeli svijet". Znam da će neki sada reći kako uvijek padam, ali ima jedna činjenica,a to je da sam do ovog trenutka imao šest motora i prešao preko 400.000 km, a pao "samo" četiri puta. Dobar je to prosjek, zakon velikih brojki. Ivana je osim oderotina ruku i nogu, slomila desnu šaku, a ja desnu potkoljenicu, srećom bez pomaka tako da nije bio neki lom - opisuje Željan. 

"Lažljivi mediji i dezinformacije"


Nakon devet dana Željanovi prijatelji Bubalo, Tonko i Nikša su ga doveli do Tomića po motor, doslovno ga sjeli na njega, svezali štake na zadnje sjedalo i rehabilitacija je započela. Za svakog motoristu najbolja rehabilitacija je kako psihička tako i fizička, kad padne s motora da što prije počne voziti motor, ako mu to dopušta stanje nakon prometne.

- Ah da zaboravio sam na pastira, on me nazvao nakon pet dana, nakon pet neprospavanih noći jer nas je sve boljelo i kaže "Oprosti nisam htio, ali i ti si kriv, brzo si vozio, a ja sam ostao bez koze". Nisam htio ništa komentirati, možda sam u jednom trenutku zažalio što sam onda odustao od katapultiranja. Kako su Ivani i meni bile ozlijeđene ruke i prsti poput opekotina, a kako živimo sami nismo bili u stanju izmjeriti temperaturu, pa smo pokušavali živu u  toplomjeru spuštati na način da smo ga stavljali u frižider. Mnogi susjedi i bližnji prijatelji su nam donosili hranu i kantarionovo ulje i razne masti, za rane. Najteža su bila previjanja, koja su strašno bolna, pogotovo prva dva, kad se kraste slijepe sa zavojima - prisjeća se Željan.

Ivana i on nisu nikome htjeli reći za nesreću kako ne bi uzrujali svoje bližnje, ali vijest se brzo proširila i to baš na našem portalu s naslovom "Poznati splitski motorista i avanturist i njegova supruga su teško nastradali na Braču u sudaru s kozama". Odmah ga je nazvao otac kojega je uvjerio da to nije istina, da je Željan još na Braču i da će za sedam dana doći kod njega na ručak.

- Kako je on u kolicima i boluje od mutipleskleroze, nisam ga htio dodatno uzrujavati, te sam kako sam mu obećao došao na ručak nakon sedam dana. Štake sam ostavio ispred ulaznih vrata njegovog stana, nekako uspio napraviti par koraka bez njih i skriti svu bol, te sjeo za stol na ručak. Malo mu je bilo čudno što sam u dugim rukavima iako je vani +30, snašao sam se pa mu rekao da sam izgorio od sunca na kupanju pa moram još koji dan nositi duge rukave. Jakov je bio zadovoljan jer se uvjerio na svoje oči da mu je sin dobro i nije pokleknuo "lažljivim" medijima i dezinformacijama - smije se Željan.

Ivana je već nakon 15-tak dana sjela na motor iako joj je ruka bila još uvijek u gipsu, to je najbolja terapija da se strah ne uvuče u kosti i ne daj Bože da joj se zgadi vožnja na motoru. Tako su Ivana i Željan doživjeli još jedno veliko životno i bračno iskustvo, kako se ono kaže "U dobru i u zlu".

Dirljiv oproštaj

Iako je do sada uvijek na putovanja išao u pratnji prijatelja, a zadnjih godina sa svojom suprugom Ivanom, ovaj put poželio je Željan proputovati Australiju sam. Možda malo i zbog zadnje prometne nesreće s Ivanom, ali i zbog osjećaja prave avanture, gdje može više riskirati i ekstremnije doživjeti avanturu nago kad je s njom ili s nekim suputnikom koji ne može pratiti Željanov tempo. 

Zna Željan, taj putni zalogaj nije nimalo jednostavan, ali je tijekom godina putovanja nakupio 250.000 kilometara širom svijeta i nakupio dosta iskustva pa se nije previše brinuo. Uostalom, Australija je civilizirana zemlja pa se nadao da neće biti posebnih nevolja. Osim toga, znao je Željan da će mu najveći neprijatelji u "Down Under" biti vrućina i duge dionice gdje ne živi nitko. 

- Uvijek sebi i svima ostalima kažem: "Vozim BMW-a R 1200 GS Adventure, jedan od najboljih putnih motora na svijetu i ne bojim se da će negdje stati. Uredno ga servisiram i pazim, nikada me nije izdao, neće ni u zemlji klokana" – uvjeravao sam sam sebe uoči puta - priča Željan.

U Adventure baru u PC Koteks je organiziran ispraćaj, a unatoč lošem vremenu, stigli su brojni prijatelji zaželjeti Željanu sretan put. Neki su čak stigli s Brača kao prijatelj Jure, koji je zadnjim trajektom krenuo doma na otok. Iznenadio ga je i posjet Velje Petkovića koji je došao čak iz Budve po kiši i odmah ujutro krenuo nazad. 

Na samom oproštaju su mu financijski pomogli Hrvoje MarušićMarin VasikStipe JakirMistraTonko Bodrožić, Stipe BarbarićAnte Kotarac i brojni drugi. Ganulo ga je to što je znao da neki ljudi jedva spajaju kraj s krajem, a ipak su mu dali nešto novca da mu se nađe na putu i iskreno od srca mu zaželjeli sretan put. Od sponzora je skupio 40.000 kuna, dok su mu na ispraćaju prijatelji dali još 4.000 kn. 

Boksač bogoslov


- S obzirom na opseg putovanja, svaka mi je kuna dobrodošla, jer povratna zrakoplovna karta na liniji Split-Frankfurt-Dubai-Sydney košta 10.500 kuna, a tome treba dodati i 3.500 kuna troška za transport motora brodom. Također, povratak mene i motora avionom košta 25.000 kuna, što znači da imam budžet od 5.000 kuna za 60 dana. U Australiji nisam poznavao nikoga, prije puta sam se otišao ošišati kod svoje frizerke Taje i kad sam joj rekao da idem za Australiju, ona mi je dala kontakt od Mate Litrića, svog prijatelja koji u Sydneyju ući za svećenika.

Australska ekspedicija je dakle počela maratonskim letom dugim 32 sata. Zračna dionica od Splita do Njemačke je brzo prošla jer mi je društvo pravio kolega Hrvoje Šimac, vlasnik Splitske zaštitarske tvrtke. Poslije 16 sati od polaska stigao sam u Dubai, dakle na pola puta. Još 16 sati sam proveo na aerodromu i u zrakoplovu, te sletio u Sydney 9. ožujka u 8 sati ujutro. Let u zrakoplovu "A380" kompanije Emirati s tri kata i 10 sjedećih mjesta u redu, bio je izuzetno ugodan. Hrana im je za prste polizat, a dobili smo čak tri obroka - govori nam Željan.

U Sydneyu nije bilo problema s vizom, prtljagom i pretresom. Kao i svakog putnika, njušio ga je istrenirani policijski pas i naravno, ništa sumnjivog nije našao. Na izlazu iz zrakoplovne luke ga je dočekao osebujan lik Željko, kojega je poslao Mate Litrić

Željko je nekadašnji reprezentativac Srbije u boksu i ima 30 profesionalnih mečeva, bio je redar u europskim diskotekama i javnim kućama, sve je prošao u noćnom životu što se moglo proći, ali ga je dočekao kao  bogoslov katoličke crkve jer želi postati svećenik. Da ludilo bude veće, kako nam govori Željan uz smijeh, s njim je još došao i njegov kolega Indijac, također bogoslov. Jako neobičan tandem Srbin i Indijac, a katolici.

Odveli su ga do sjemeništa gdje su doručkovali i zajedno prisustvovali svakodnevnoj molitvi u 13 sati. To je po Željanu bio jedan posebni, uzvišeni događaj pjevane molitve uz zvukove gitare koju je svirao jedan od bogoslova. Nakon molitve je slijedio neobičan ručak. Naime, za glavnim stolom sjede svećenici koje se služi, dok za drugim manjim stolom sjedi grupa polaznika koja služi. Svaki dan se grupe izmjenjuju uz pravila i obaveze za sve poslove, što je Željana podsjetilo na strogi vojni ustroj.

Grad homoseksualaca


Kod njih prema pravilima nije mogao prespavati, nego ga Željko odveo do kvarta 7. Hills kod domaćina Drage i Ljubice Miličević. Ovi ljudi porijeklom iz Hercegovine pozvali su rodbinu i susjede, te Željanu u čast napravili obilatu večeru. Jutro idućeg dana je počelo doručkom i odlaskom na nedjeljnu misu. Čim su sjeli u auto, upozorili su ga da se i na stražnjem sjedalu mora vezati jer će u protivnom kaznu platiti Željan, ali i vozač. 

Tek kada su nakon vezivanja izmolili Oče naš, Zdravo Marijo, Slava ocu i Čuvaj me moj anđele, gospođa Ljubica je upalila automobil i krenuli su prema Hrvatskoj katoličkoj crkvi. Tijekom mise su, govori nam Željan, lemozinu kupili dva puta, a poslije je svećenik dijelio lizalice djeci i družio se sa župljanima. 

Zajedno s Brankom Miličevićem je ručao u Hrvatskom klubu i usput čuo kako članovi zbog financijskih problema raspravljaju o prodaji cijele zgrade što uključuje veliku kongresnu dvoranu, sale za svadbe, kafić, biljar sale i restoran. Tu je Željan dao i intervju za Hrvatski radio Australiju, najavivši putovanje po cijelom kontinentu. 

- Nakon radijskog intervjua dobio sam mail od Stevea Kuštre, koji živi u Sydneyu i htio me upoznati. Kada sam ga nazvao, došao je po mene zajedno s djevojkom Irem. Odveli su me do centra grada koji je predivan iako je star svega 200 godina. Otišli smo i do galerije poznatog Hrvatskog slikara Charlesa Bilicha. Zanimljivo, galerija je zapravo ogromna kuća na tri kata i nalazi se u samom centru između simbola Sydneya, Opera House i Harbour mosta. Poslije slikanja ispred impresivne Opere i mosta otvorenog 1932. godine, krenuli smo na piće u Shangai hotel, odnosno kafić na 36. katu. Otamo smo uživali u divnom pogledu na Sydney i zalazak sunca. Unatoč znamenitostima i blještavilu australskog velegrada, nije mi promaklo da se puno mladih muškarca drži za ruku. Nije ni čudno jer je Sydney drugi najveći grad homoseksualaca u svijetu, odmah nakon San Francisca - objašnjava Željan.

Petog dana od odlaska iz Splita nakon ukusnog doručka kod Miličevićevih, telefonom je zvao Borisa Tošića, strica od prijatelja Marina Papića i brata prijateljice Tanje Papić koji su mu dali njegov kontakt kad su saznali da je u Australiji. Vidio ga je jednom u životu u Splitu, kad mu je rekao da se javi ako bude dolazio u Sydney. 

Vrijedan poklon

Došao je po Željana u novom Mercedesu ML i odvezao ga u svoju tvrtku smještenu u lijepoj peterokatnici u samom centru grada. Na dva kata su njegovi uredi, dok ostalo iznajmljuje. Kao veliki fan Oakleya je zamolio Borisa da ga doveze do njihovog dućana kako bi kupio jedan mini ruksak gdje može staviti iPad, fotoaparat i kameru. Čim je ušao u prodavaonicu, odmah je srce Željanu zatreperilo kada je u izlogu vidio Oakley sat "Time Machines". 

- Pokazao sam ga Borisu i rekao kako ću taj sat kad tad kupiti i krenuo tražiti ruksak. Našao sam prikladnog za 100 dolara i uzeo još dvije majice za vožnju. Kad sam došao do kase platiti, Boris mi nije dozvolio. Pokušao sam ga razuvjeriti, ali nije odustao. Platio je račun, dao mi veliku Oakley kesu i rekao: "Unutra ti je jedan mali poklon od mene". Kad sam otvorio poklon, unutra je bio  Oakley sat od 1000 dolara. Totalno sam se izgubio, nisam znao što bi rekao, ostao sam bez teksta - priča u nevjerici Željan. 

U jednu ruku je dobio na poklon sat kojeg već četiri godine planira kupiti od čovjeka kojeg kratko poznaje. U drugu ruku nalazi se na putu od 60 dana dugom 20.000 kilometara, sa sobom ima 5.000 kuna i još ne zna kako će sve financijski zatvoriti. To nije bilo sve, Boris je najavio kako će sutradan po njega kamionom doći njegov radnik, također iz Splita, da otiđe po motor i prebaci ga do tvornice namještaja gdje će ga sastaviti i srediti za put. 

- Boris je u Australiju došao 1990. godine. Iskrcao se s broda na kojem je radio kao mazač i ostao u Sydneyu iako nije znao jezik, nije imao papire niti ikoga svoga. Unatoč svemu, uspio je i sada kao pravi Splićanin želi investirati u naš grad. Samo 2012. je investirao oko 600.000 eura i to planira raditi i dalje - govori nam Željan o svom novom prijatelju.

Ujutro je oko 8:30 sati Borisov radnik, Splićanin Joško Đogaš, došao po Željana s kamionom i odveo ga do tvornice namještaja. Tamo uz program s Narodnog radija preko interneta rade samo Hrvati, uz to većinom Hajdukovci uz iznimku dvojice Kineza. Provjerio je Željan telefonom je li stigao motor, ali su iz cargo firme rekli da papiri još nisu gotovi, a razgovor je završio klasičnom najavom - maybe tomorrow. 

Problemi s cargom, opet


Uskoro se opet pojavio Boris i kaže Željanu "Molim te, nemoj spavati vise u onom selu, ono nije Sydney, to je isto kao da si došao vidjeti Split, a spavaš u Dugopolju, u onoj sredini nemaš što za vidjet". Predložio mu je da se zahvali domaćinima i našao mu smještaj u hotelu Vibe u centru Sydneya, kako bi mogao šetati po gradu i imati WiFi vezu. On je trošak preuzeo na sebe, pa se Željan zahvalio predivnim domaćinima obitelji Miličević i postao gost hotela s bazenom na krovu. 

Novi problemi su nastali ujutro sedmog dana putovanja. Boris je zvao cargo kompaniju, ali mu je neka žena rekla da Željan nije platio papire za uvoz što sve skupa iznosi 1300 dolara. "Tek kad gospodin to plati, početi ćemo gledati što je s motorom" rekla mu je dosta neljubazno i prekinula vezu. "A koja tuka brale " komentirao je kratko Boris i najavio odlazak do njegove agentice koja mu šalje namještaj svuda po svijetu. 

- Čim smo stigli kod njih, Boris ih je odmah podsjetio da mjesečno na njihove usluge troši 50.000 dolara, pa očekuje da oni riješe moj problem s motorom. Firma se zove Tigers, a fina gospođa Margaret se odmah zauzela oko rješavanja problema i najavila mi trošak cijele papirologije od oko 100 dolara. Boris je od njih tražio odmah i ponudu za povratak motora u Frankfurt, pa su i to napravili. Nakon carga smo otišli u RTA kupiti uređaj za plaćanje auto cesta kao što je naš ENC. Prošetali smo se nakon toga centrom i uspeli se na Sydney Tower odakle "puca" lijepi pogled. Uvečer smo opet išli na biftek u Balkan restoran. Usprkos imenu Balkan, vidim po restoranu brojne dugine zastavice i ništa mi nije jasno. Boris mi je objasnio o čemu se radi: "Homoseksualci koji su kod kuće imali problema radi svoje seksualne orijentacije često su dolazili kod gazdarice ovog restorana i zvali je Mama. Ukratko, Balkan restoran je 'friendly' za homoseksualce". Tu sam jeo najbolji biftek u životu, a meso je od našeg mesara iz Sydneya Viktora Puharića. Doznajem usput kako je ovaj 62-godišnjak iz Makarske baš 2013. dobio nagradu za najboljeg mesara na svijetu - prepričava nam Željan.

Ujutro idućeg dana je po Željana u hotel došao Steve Kuštro. Nazvao je agenticu Margaret i pojasnio joj da Željanu motor hitno treba jer ga čekaju sponzori i novinari s televizije i radija. Margaret se ispričala i obećala da će se javiti za 15 minuta. Tako je i bilo, ali je poručila da dođe tek u ponedjeljak u 7.45 s alatom za otvaranje sanduka kako bi ga inspekcija pregledala. 

Biftek od 144 dolara

To znači samo jedno, motor je proteklih 5 dana odležao negdje u skladištu i nitko ga nije ni pogledao. Kasnije su otišli do Kuštrinog prijatelja Thomasa, koji je inače Poljak i profesionalni fotograf. On je više puta proputovao Australiju, tako da je Željanu pomogao dosta s informacijama. Kao pravi avanturist, Thomas u garaži nema jednog, nego dva BMW-a. S jednim od njih je proputovao SAD uzduž i poprijeko.

Zanimljivo je Željanu bilo uočiti način ponašanja radnih ljudi u Australiji. Naime, svaki petak odmah poslije posla od 17 sati su svi pubovi puni. Skoro sve kolege s posla se nalaze i počinju piti. Navečer ga je Kuštro vodio na večeru i to u jedan od 10 najboljih restorana u svijetu. Zove se Wildfire i drži ga Hrvat s Korčule Tonči Farač. Njegove kćeri rade na recepciji i odmah su im dale lijep stol, a za par minuta ih je posjetio Tonči, jako ljubazan gospodin. Prenio mu je Željan pozdrave zajedničkih prijatelja, nakon čega ga je Tonči proveo po cijelom restoranu koji je stvarno impresivan. 

- Ispričao mi je i cijelu priču o najskupljem T-bone steaku. Kad kupuju meso od kojeg se radi, znaju od koje krave potječe. Ona se mora  hraniti samo kukuruzom, ne smije hodati i nakon što je ubiju, taj steak mora odležati 40 dana u posebnim uvjetima. Naravno, postupak košta pa steak od 900 grama košta čak 144 dolara. Imao sam sreće da me je Tonči na kraju počastio s najskupljim T-bone steakom, pa sam se i sam mogao uvjeriti u njegovu kvalitetu. Kakav je okus? A što da vam kažem, topilo se meso u ustima, tako je mekan i sočan da stvarno vrijedi astronomskih 1.000 kuna. Uglavnom, tri pive i tri flaširane vode, hladno predjelo, predjelo od morskih plodova, ukupno 180 dolara. Da smo još platili T-bon steak, bilo bi 324 dolara ili 2.300 kuna. Nema što, skup "sport", ali ne smijemo zaboraviti da je Sydney nakon New Yorka i Moskve najskuplji grad na svijetu - oduševljeno će Željan. 

Ni osmog dana putovanja nije bilo ništa od motora. Navodno je u karanteni i pregledavaju ima li kakvih bakterija, blata ili insekata. Malo čudno, nije motor došao iz sazviježđa Kentaur, nego iz Splita, govori Željan. Da se malo smirim, išao je malo prošetati po gradu. To malo je uvjetno rečeno jer je planirao šetnju od 10 kilometara. Nakon sat vremena šetnje gradom, kroz botanički vrt Sydneya stigao je do same Opera House. 

U Sydneyu sami Splićani

Jako je lijepa, čista i izlijepljena bijelim pločicama, a zbog velikih  staklenih površina i smeđih okvira je Željana malo podsjetila na centar Koteks u Splitu. Kraj dana je bio bolji nego početak. Predvečer je došao kod Borisa u njegovu poslovnu zgradu i doznao da je na krovu nekakav party s DJ-om, razglasom i besplatnim pivom. Boraveći na vrhu zgrade, guštali su u predivnom pogledu na cijeli Sydney. Tu su bili do 21 sat, pa su Boris i Željan otišli u jedan argentinski restoran i lijepo se najeli pršuta, pečene hobotnice, janjetine i prasetine. 

- Sutradan su Kuštro i njegova djevojka Irem došli po mene pa smo  otišli do Borisove poslovne zgrade. Boris je za ne faliti opet organizirao nekakav party market na krovu. Poslije smo trajektom išli do poznatog turističkog odmarališta Manly. Uz večeru smo tamo gledali lijepi zalazak sunca nad Sydneyom. No, dok sam uživao u pogledu, stalno sam mislio na problem s motorom. Večere i obilasci su OK, ali ja sam ovdje ipak došao voziti motor. Ipak, neke stvari se ne mogu tako lako rješavati, pa nije bilo drugog izlaza nego se naoružati strpljenjem. Deseti dan putovanja je bila nedjelja. Oko 13 sati je po mene došao Luka Vrščaj, inače Splićanin sa Blatina, koji već četiri godine živi u Sydneyu. Vodio me na poznatu plažu Bondi gdje sam imao što vidjeti. Plaža je predivna, pijesak čaroban, samo su valovi preveliki. Kaže Luka da svako malo zasviraju sirene kada se pojavi "ćuko", odnosno morski pas, pa svi bježe vanka. No, zato imaju bazene s morskom vodom di ste sigurni da morski pas ne može do vas - smije se Željan.

Ponedjeljak je bio dan D. Već u šest sati ujutro je po Željana došao Joško Đogaš s kamionom, pa su se odvezli ravno u cargo kompaniju po motor. Oko osam sati je stigao inspektor pregledati motor je li prljav od blata ili pun bakterija. Željanu je bilo to malo smiješno, ali procedura je procedura. Kad je otvorio gornji poklopac od boksa, inspektor prvo što je osjetio je bio intenzivan miris vanilije, to je jasno dalo do znanja da ga je očistio profesionalac, Željanov prijatelj i član BMW MK Split Tonko Bodrožić.

Ipak, nije sve proteklo glatko kao što je Željan zamišljao. Čim je paket ili bolje rečeno željezni kavez stigao, uočio je da je izudaran na više strana, s time da je zaštitna šperploča pukla na više mjesta. Kad je otvorio drveni boks, odmah se namrštio vidjevši da fali lijevi štitnik od volana tj. kvačila. U stvari se negdje putem slomio i ispao izvan drvene kutije. 

Down Under upravo kreće

Nakon što su sredili papire, utovarili su cijeli boks s dva paletara u kamion. U Borisovoj tvornici namještaja ga je u miru sklapao puna 3 sata, nakon čega je upalio iz prve. Tu je boravku u Sydneyu došao kraj. Napunio je Željan gorivo do čepa i otišao se pozdraviti s Borisom. 
- Dok sam mu se zahvaljivao na svemu, gurnuo mi je u džep još 400 dolara za gorivo. Ajme meni, bilo mi je neugodno, čovjek mi je kupio sat za 1000 dolara, hotel ga je koštao 1500 dolara i još mi sada daje 400 dolara gotovine. Svaka čast i puno hvala velikom gospodinu Borisu Tošiću. U nastavku priče opet nevolja s motorom, krenuli Đogaš i ja na večeru kad mi nakon samo 14 kilometara pukne zadnja guma. Stao sam sa strane i zakrpao je da stignem do hotela. Tako smo umjesto na motoru, na večeru išli taksijem. Đogaš me počastio velikom porcijom barbeque svinjskih rebaraca u kojoj sam uživao, uz moju poznatu parolu "Ne jede se kad si gladan, nego kad je prilika" - smije se Željan.

Ujutro 12. dana putovanja, buđenje je bilo u 8 sati, doručak i odjava iz hotela. Cijena spavanja s troškovima doručka i interneta 1550 dolara. Jadni Boris, dosta ga je Željan koštao. Gumu je dobro zakrpao i nije izdušila, ali je odmah preko puta hotela otišao u Sydney BMW. Šteta da tamo prodaju i servisiraju samo BMW automobile, ali su mu barem malo napumpali gumu. Idući cilj je bio servis BMW Procycles ST Peters, udaljen 20 kilometara. Tamo je prije radio Luka Vrščaj, pa je savjetovao Željanu da problem pokušam riješiti kod njih. 

- Šef dućana, Makedonac iz Skoplja Vik Popovski, nije uspio riješiti da gume dobijem sponzorski. Iako su zvali zastupnike za Heidenau, oni nisu odobrili pa sam obje gume i montažu platio 550 dolara. Vik mi je savjetovao da uzmem BMW asistenciju koja košta 100 dolara. No, vrijedi godinu dana i osigurava mi da imam besplatnu šlep službu do prvog ovlaštenog BMW servisera s bilo kojeg mjesta u Australiji, izuzev pustinje. Hvala mu na dobrom savjetu, platio sam asistenciju jer čovjek nikada ne zna što se može dogoditi na tako velikom putovanju. Doduše, vjerujem ja svom BMW-u, ali sam tu asistenciju shvatio kao neku vrstu aduta u rukavu. Zlu ne trebalo. Oko četiri sata sam čekao na lijevi štitnik volana, ali su mi na kraju kazali da nemaju za moj motor nego za novi model. Rješenje smo našli u obliku polovnog komada koji me s montažom koštao 50 dolara. Iz servisa sam otišao u sjemenište da pozdravim Matu Litrića koji je bio moj prvi kontakt za Australiju. U sjemeništu sam ručao, blagoslovili su mene i motor, a prisustvovao sam i popodnevnoj molitvi. Išao sam također pozdraviti obitelj Drage i Ljubice Miličević, nakon čega sam rano išao u krevet. Avantura na dva kotača Down Under upravo kreće - uzbuđeno će Željan.

Kako mu je bilo na putu do Canberre i koga je sve pronašao i upoznao u Melbourneu, možete pročitati sljedeći ponedjeljak.
hr Mon Mar 28 2016 19:51:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5755f4a71e353ee3138b462a/80

Željan Rakela: "Život je poput wc papira, što ga manje imate to se brže okreće, živite život i uživajte u njemu"

Nakon 50 dana putovanja Rakela se napokon našao u svom rodnom Splitu, a mi vam donosimo priču o zadnjih nekoliko dana njegove australske avanture

Nakon 46 dana putovanja po Australiji, došlo je vrijeme da se Željan Rakela zaputi natrag kući. Oprostio se od svoga domaćina Kuštre i njegovih roditelja Ante Ivke,  a zatim pravac- aerodrom. Da bi došao do Dubaia, trebalo je izdržati 15 sati u avionu, zatim još tri sata čekanja leta da bi nakon „samo“ još šest sati stigao u Frankfurth.

- Uzeo sam taksi, platio ga 50 eura da me doveze do hrvatske katoličke crkve gdje me dočekao domaćin, fra Marinko Vukman s kojim me povezao prijatelj i član BMW MK Split Tonko Bodrožić. Kod Vukmana sam bio točno 20 minuta kada su me zvali iz kargo aerodroma da je već stigao i motocikl. Naprosto nevjerojatno kako su točni ovi iz Tigers carga, moja iskrena preporuka. Fra Marinko i ja smo onda otišli do restorana Mediteran jer me njegov vlasnik gospodina Marelja žarko želio upoznati. On isto vozi BMW-a, čuo je za mene i nije htio propustiti priliku da se upoznamo. O jelu vam ne trebam ni pričati - taman je bio veliki banket nekakvih konzula, tako da je ostalo čudo hrane, predjelo je bila odlična pašticada sa suhim šljivama i smokvama, a poslije rakovi, salata od hobotnice i školjke. Najeo sam se nemilo 'ovih likarija' nakon dva dana u zrakoplovu i one njihove 'plastične' spize, a moje opće poznato pravilo je uvijek na snazi  'ne jedeš kad si gladan, nego kad je prilika '. U restoranu sam dao intervju za novine Feniks i onda otišao spavati već u 19 h s obzirom da nisam pošteno oka sklopio više od 32 sata – počeo  je prepričavati nastavak svoga putovanja Rakela.

Iduće na redu bilo je rastavljanje kaveza i sastavljanje motora. Bio je 48. dan Rakelinog putovanja. Trebalo je samo doći do aerodroma. Kako ga fra Marinko, zbog svojih obveza, nije stigao odvesti, Rakela se zaputio taksijem. Fratar mu je ponudio novac za taksi, no Rakela je to ljubazno odbio. Naumio je sam platiti prijevoz, ali u svome naumu na kraju ipak nije uspio.

 50 dana putovanja

- Cijena je trebala biti 40 €, ali je taksist u mlađe dane isto bio avanturist s ruksakom na leđima. Kada je čuo moju priču, vožnju mi uopće nije htio naplatiti. Na ovom putu nikako da potrošim novac! U Tigers uredu me dočekao ovaj ljubazni gospodin, Englez James Andrews. Kada je vidio da se moj alat sastoji od jednog letermana (kombiniranog noža), samo se nasmijao i osigurao mi je veliku kutiju alata, te organizirao prijevoz motora s carine do njihovog ureda kako bih ga u miru mogao sastavljati. I to nije sve! James je puna tri sata  sa mnom rastavljao kavez i pomogao mi da sastavim motor. No, rješavanje papira i carine me koštalo 250 €. Točno u 16 sati sam upalio motor i krenuo prema Münchenu. Napravio sam oko 400 km i stigao kod novoga domaćina, koji je također član BMW MK SPLIT, Jure Jurčevića kod kojeg sam uživao u ukusnoj večeri i predivnom gostoprimstvu – pričao je dalje Rakela.

Već idućega dana Rakela se zaputio put domovine. Nakon točno 50 dana putovanja, napokon se ponovno našao na hrvatskoj granici.

- Na moje iznenađenje policajac na granici me prepoznao jer čita moje putopise i upitao  "odakle sada Rakela, je li neki daleki put ili nešto bliže?". Odgovorio sam mu "daleki, ni manje ni više nego iz Australije".  Slatko se nasmijao, zaželio mi sretan povratak kući i upitao "hoće li biti putopis u Moto pulsu?". Odgovorio sam mu "naravno, samo da malo dođem sebi" – kazao nam je.

Oko 11 sati Rakela je došao u prostorije HAK-a, gdje je vratio karnet i natrag dobio polog od deset tisuća kuna. Upravo toga dana igrao se derbi između Dinama i Hajduka u Zagrebu, a kako se Rakela našao točno pred prostorijama BBB- a i primjetio da su ga neki navijači Dinama prepoznali, brže bolje je sjeo na motor i pravac BMW Tomić.

 Trema prije Splita

- U 12 sati sam bio kod servisa Tomić gdje se Igor Ivankić odmah uhvatio posla. Sinkronizacija je nakon 20.000 km bila odlična, baš kao i ventili i izgaranje. Ulje iz getribe i kardana je bilo kao novo što pokazuje da se nakon toliko kilometara i velikih vrućina ništa nije pohabalo. Štoviše, ulje nije ni pocrnilo. Međutim, veliko iznenađenje za sve nazočne u servisu bila je zadnja guma. Kada ju je Igor razmontirao, toliko je postala kockasta da je sama stajala poput auto gume. ' Hm, valjda će izdržati zadnjih 400 km' - promislio sam tada. Servis me koštao 1100 kn, a Igor me poslije svega vodio na večeru. Eto što vam je serviser, napravi motor preko reda i na kraju vas odvede na večeru... Prespavao sam kod svog prijatelja Borisa Blažićka, dugo u noć sam mu pričao svoje doživljaje na ovom putovanju, nisam odmah mogao zaspati od uzbuđenja jer sam sutra u svom rodnom gradu – prisjetio se Željan Rakela.

- Vožnju do Splita sam 50. dana putovanja rutinski odradio. Kako sam se približavao Splitu, trema je bila sve veća, stalno sam razmišljao o tome da mi gume i motor izdrže, samo da dođem pa da se onda sve raspadne. Počeo sam se spuštati niz Klis i kad sam ugledao najlipši grad na svitu, oči su mi se napunile suza, tada sam pomislio ' napokon kući, opet sam uspio u svom naumu i sad ću biti neko vrijeme miran'.  Moja supruga Ivana, kojoj je bilo najteže ovih 50 dana, i prijatelji su me dočekali kod crkve Sv.Frane oko 11 sati. Kao i mnogo puta dosada, bio sam sretan zbog povratka u Split, te se sjetio one stare poslovice – svuda pođi, ali uvijek kući dođi. Ovog je puta to bilo nakon uistinu dugog, ali uspješnog putovanja na drugi kraj svijeta i uspio sam u svom naumu, proći sam cijelu Australiju na motoru – ponosan je Rakela.

Dao je Rakela nakon  putovanja intervjue za lokalne medije i odmah počeo planirati novo putovanja. Ostala mu je još samo Južna Amerika. S prijateljem Leandrom Mandezom iz Argentine dogovorio je dvomjesečni posjet Južnoj Americi, ali taj je put morao odgoditi na neko vrijeme zbog iščekivanja važnog dana – rođenja svoje princeze Lana Marije.

- Sada ću malo mirovati što se tiče velikih avantura motorom, i pripremati se za najveću životnu avanturu sa djetetom. Zadnjih deset godina, od svoje 30. do 40., sam uzeo najbolje godine mog života i potrošio ih na proputovanju motorom i terencem po svijetu.  Ta putovanja su me puno ispunila. Preporučujem svima da putuju što više i da se prepustite samom putu. Potrošen novac na putovanja je za mene najbolje potrošen novac. Ja sam putovao sa svojim novcima, sa novcima sponzora, i sad Australiju sam prošao na račun ljudi koje sam putem upoznavao, tako i vi izaberite bilo koji od ova tri načina i krenite u nepoznato. Život je poput wc papira, što ga manje imate to se brže okreće, živite život i uživajte u njemu. Ljudi često trče za novcem, zarade više njego im stvarno treba, ali zbog te trke nemaju vrijeme koje je jednako bitno kao i sam novac. Najbitnija stvar je balans, otrov u malim količinama često može biti lijek, kao što  i lijek u velikim količinama često može biti otrov.  Želim vam da svoje vrijeme, novac i život pravilno izbalansirate tj. dozirate i da uživate u životu – završio je priču o svojoj avanturi Rakela.

hr Tue Jun 07 2016 07:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/574c96bfaae0e38c0d8b45d5/80
Foto: Željan Rakela

Rakela u Sidneyu: "Klokanovo meso me nije baš oduševilo, čudno je tamne boje i nema okus po našem mesu"

Što je sve Rakela doživio i vidio u Sidneyu, donosimo vam u nastavku njegovog putovanja, točnije možete pročitati što se događalo od njegovog 42.dana putovanja, sve do ukrcaja na avion za Dubai

Nakon prijeđenih 18 tisuća kilometara po Australiji, ujutro 42. dana putovanja Željan Rakela našao se u Sidneyu.

- Probudio sam se oko 8.00 sati jer je po mene u 9 sati stigao Steve Kuštro i otisli smo u posjet galeriji Charlesa Bilicha, jednog od najboljih australskih slikara hrvatskog porijekla. Imao sam sreće da sam osobno upoznao ovog gospodina koji je ostavio dojam dobrog i ugodnog čovjeka. Pričao sam mu o svojim putovanjima motorom po svijetu i putu oko Australije što ga je oduševilo, postavio mi je brojna pitanja, ali me pitao i kako to sve financiram. Nabrojio sam mu neke sponzore iz Hrvatske- Šago racing, Splitsko-dalmatinsku županiju, Dental centar Marušić, HGK, Grad Split... Bilo mu je jako drago da mi je pomogao Grad Split i gradonačelnik Željko Kerum, pa je našao shodnim da mu po meni pošalje jednu sliku. ´Evo, jedna slika za tebe i jedna za Željka', rekao mi je dok ih je potpisivao. Tako sam eto, od Charlesa Bilicha s posvetom dobio sliku s motivom Opera Hause, a Kerumu sam ponio sliku prve australske svetice Mary Mackillop - počeo je prepričavati svoju novu pustolovinu Rakela.

Charles Bilich je kazao Rakeli da neko vrijeme neće surađivati s Hrvatima jer je imao samo- loša iskustva. Tvrdi da su neki uzimali njegove slike, obećali otvoriti galerije, ali je na kraju ostao bez slika, a od galerija- ništa. Također je kazao da neki ljudi prodaju lažne slike pod njegovim imenom.

- Iza toga smo otišli u argentinski klub gdje me je pozvao Splićanin Duško Jurčević, poznatiji kao Pedro. Mnogi ga iz vremena kada je živio u Splitu znaju pod nadimkom Sandokan. Čim smo stigli navalili smo kao vukovi na argentinski barbeque u kojemu su bile i jako ukusne krvavice. Pedro je stari Splićanin koji dugo već živi u Sidneyu. Strastveni je navijač Hajduka, pa sam ga razveselio poklonivši mu zastavicu Hajduka. Kada je zastavicu pokazao drugim Argentincima u klubu, počeli su omalovažavati Hajduka i hrvatski nogomet i počeli su se hvalisati u stilu – kod njih se igra najbolji nogomet, najbolji igrač svih vremena je Diego Armando Maradona... - nastavlja dalje Rakela.

Ali, stao je njima Pedro na kraj! Izvukao je asa iz rukava!

- Na moje iznenađenje naš Pedro se nije puno nervirao. Već sam pomislio kako je izgubio onaj dalmatinski žar i dišpet kad je u pitanju naš grad ili Hajduk, ali je u tom trenutku, na iznenađenje svih prisutnih, iz torbice izvadio argumentirani dokaz - tekst iz njihovih argentinskih novina u kojem crno na bijelo piše da je Maradona porijeklom s Korčule! Svi su onda 'ostali paf' i prekinuli diskusiju, a ja sam guštao kako ih je Pedro 'sredio'. Pogledao me, namignuo i rekao ´neka ih, neka sada i oni znaju odakle im je njihov najveći Diego´. Novinski list je išao iz ruke u ruku, svi su tražili svoje naočale i pomno čitali, dok su oni zabrinuto gutali svako slovo sa novinskog papira, Pedro i ja smo guštali u slasnom roštilju i krvavicama - priča s oduševljenjem Rakela.

Drugoga dana Rakela je otišao u Pedrovu kuću za koju kaže da ga je podsjetila na antikvarnicu. Inače, Pedro živi sa suprugom Suzy koja je porijeklom iz Irske, ali je unatoč tome naučila hrvatski. Pedro i Suzy su veliki zaljubljenici u latino- američku glazbu pa nije trebalo dugo da naprave party za ekipu. Došao im je prijatelj Meksikanac s djevojkom, a vrlo brzo je krenula glazba. Zabava se zatim preselila kod Stevea gdje su- bacili klokana na gradele.

- Moram priznati da me klokanovo meso nije baš oduševilo. Malo je čudno tamne boje i nema ukus našeg mesa. Pojeo sam samo jedan komad, a Steve nije htio ni probati, pa smo se obojica prebacili na dobro poznato meso- pečenu kokoš i teletinu. Na kraju dana sam sa Steveom šetao po Sydneyu u potrazi za suvenirom kojeg mi je Steve obećao pokloniti ukoliko se vratim živ i zatvorim krug oko Australije, tj. šeširom koji na sebi ima obruč od krokodilske kože i u njoj krokodilske zube. Našli smo ga, i Steve je ispunio obećanje- platio ga je masnih 150 dolara. Zauzvrat sam mu morao obećati da ću na dolasku u Split skinuti kacigu, te staviti taj lijepi i vodonepropusni šešir od kravlje kože na glavu i tako doći na najlipšu rivu na svitu - prisjeća se Rakela svoga putovanja.

Obilazak Sidneya nastavio se i idućega dana, u društvu Stevea. Okolicu Sidneya obilazili su brodom. Vidjeli su sve znamenitosti, a Rakela preporuča svakome tko je u prilici- da razgleda ovaj grad.

- Predvečer smo pokupili Stevovu curu Irem sa posla, posjetili smo hrvatski klub Punch Ball. Ulaznice od 20 $ po osobi sam ja platio unatoč tome što se Steve bunio. Jelo je, uz našu muziku bilo super, a vidio sam i puno poznatih ljudi - vlasnika hotela Lav u Podstrani Slavka Bošnjaka, vlasnika restorana WildFaire i vlasnika novina Boka press. No, upoznao sam i Luku Lausa, porijeklom iz mjesta Čara na Korčuli - prepričava dalje Rakela.

45. dana putovanja Rakela je morao riješiti stvari vezane uz prijevoz motora u Europu.

- Steve i ja smo otišli u Tigers agenciju radi plaćanje cijene i dogovora oko detalja transporta BMW-a u Europu. Gospođa Margaret je bila jako ljubazna i objasnila mi je zbog čega moram platiti onaj račun naknadno poslan nakon 15 dana od preuzimanja motora. - To je naša cijena za papirologiju, morali su vas na to upozoriti ovi u Kopru - kazala mi je. Bilo kako bilo, platio sam taj račun u iznosu od 1050 $, premda sam znao da mi je to duplo skuplje nego prijevoz kamionom od Kopra do Hamburga i brodom od Hamburga do Sydneya (560 $). Cijena prijevoza zrakoplovom iz Sydneya do Franfurkta je 2240 $, što je OK kada znam da sam transport iz New Yorka do Londona platio 1800 $. Margaret ipak moram biti zahvalan jer bi bilo i skuplje da nije napravila popust radi Borisa Tošića, njene velike mušterije - kazuje nam Rakela.

Nakon toga, Rakela je nazvao sve koji su mu na bilo koji način pomogli dok je putovao Australijom. Za oproštaj ga je Pedro pozvao na večeru u azijsku četvrt. Jeli su u libanonskom restoranu Jasmins.

- Donijeli su nam piletinu, janjetinu, čevapčiće i druge poslastice, ali mi je Pedro objasnio točan redoslijed i način na koji treba jesti. To je jelo bilo puno ukusnije nego ono koje sam jeo na putovanjima kroz Siriju, Jordan, Pakistan i Iran. Tada nisam znao da se tanki kruh treba odvojiti i u njega stavljati hrana poput tortilja. Cijena za nas petero je bila bagatela – samo 70 dolara. Nakon večere smo otišli u hotel Shangri-Lai na 56. kat odakle 'puca' predivan pogled na Harbor most i zgradu Opere. Odatle sam se, kao i svakog ponedjeljka, javio uživo za Radio Dalmaciju. Tu sam bio sa Steveom na početku putovanja i sada na samom kraju - pojašnjava Željan Rakela.

Uslijedio je noćni izlazak za koji Rakela kaže da je fenomenalan- svi se zabavljaju, smiju, dobro su raspoloženi... i sve je vrlo "safety".

- Nisam mogao pratiti Steva i Irem, ipak oni piju kao pravi Australci. Ja sam pio svaku drugu turu, dok oni nisu preskočili nijednu. Uživali smo u australskoj pivi i nekim kratkim viskijima. Nakon cijelog puta mi je trebalo da se malo opustim, veselio sam se brzom povratku kući, ali za doći u još uvijek za mene najlipši grad na svitu treba jos mnogo toga napraviti. Tulumarili smo do dugo u noć, sva sreća da sam se spakirao prije samog izlaska vani, inače onako mamuran nema šanse da bih uspio sve spakirati. 46. dan putovanja rano ujutro sam se oprostio od Steva Kuštre i njegovog oca Ante i majke mu Ivke koji su mi bili odlični domaćini. Prije odlaska, Ante mi je rekao: "znaš, mnogi stari iseljenici koje ja znam kažu da je Hajduk bio Titov klub, ja ti ne volim Tita, ali obožavam Hajduka, dok moj Stiv više voli Dinamo". Tad mi je izvukao jedan papir na kojemu je bio službeni znak 100. godišnjice Hajduka, odradio sam jednu sliku prije rastanka sa tim papirom i ukrcao se u avion. Australiju sam napustio u 16 sati i krenuo prema Dubaiu koji je bio udaljen 15 sati leta avionom - govori nam dalje Rakela.

- Tih 15 sati leta sam razmišljao o svemu što sam proživio na ovom putovanju, o velikim udaljenostima, brojnim novim prijateljstvima i stotinama uspomena. Australija je stvarno nešto posebno i jako mi je drago da sam ovaj put napravio i to potpuno sam, u nijednom trenutku se nisam s nikim u paru vozio i na to sam jako ponosan. Osim na Australiju, misli su mi išle i na moj grad, moju suprugu, prijatelje, ali i one koji to nisu. Svi su mi falili- i oni koje volim i oni koje manje volim, jer oni su začin bez kojih ovaj grad ne bi bio tako poseban, jedva čekam doći na Rivu i vratiti se svom rodnom gradu - prisjetio se o čemu je razmišljao na svom letu.

Kako je bilo na povratku kroz Europu, čitajte u idućem nastavku putopisa na našem portalu.

hr Tue May 31 2016 07:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/57437034fe96ffea728b4594/80
Foto: Željan Rakela

Rakela: U Australiji sam pronašao ulicu "Bolan street", vjerojatno "uspjeh" nekoga iz Bosne!

U ovom dijelu putopisa doznajte Željanove pustolovine na relaciji Longreach- Mackay- Brisbane

Nastavio je Željan Rakela svoje putovanje po Australiji, a baš kao i dosada, bilo je prepuno uzbuđenja. Riječ je o dionici Longreach- Mackay- Brisbane. Tek nakon tri dana Rakela se „dokopao“ signala i odjednom dobio poruku na sva tri mobitela od Roberta Homkija iz Mackaya. Nije ga do toga trenutka poznavao, no znao je da je Hrvat i prijatelj Australke Sherri Jo Wilkins koja je tri godine putovala svijetom na dvokotaču. Čak dvaput je bila Rakelina gošća u Splitu i noćila u prostorijama BMW MK Split. Tom prigodom Rakela ju je proveo po Splitu i okolici, a sada se ona odlučila odužiti na ovaj način – poslavši Homkija za vodiča. Do njega je Rakela doduše morao prijeći dodatnih 100 km (koji su se pretvorili u 200 km jer je zbog kiša bila zatvorena cesta od grada Alphe do Clermonta).

- Kako nisam imao nikakvog domaćina u blizini dobro će mi doći, moram paziti i na budžet, a volio bih se pošteno najesti i odmoriti. Odlučio sam krenuti prema mjestu Mackay i upoznati nove domaćine, jer su oni najbitniji na mojim putovanjima, ne iz tog razloga što ću samo uštedjeti, nego što ću upoznati nove ljude i što će mi ti ljudi na najbolji i najbrži način pokazati sve najbolje o njihovoj okolici i njihovom gradu – kazuje nam Željan Rakela.

Put ga je vodio kroz brda, a nadmorska visina od preko 500 m ga je iznenadila jer je Australija na njegovom dotadašnjem putu bila uglavnom- niska. Puno stabala i zelenila Rakelu je podsjetilo na rodnu zemlju, točnije na Liku.

- Upozorenja na cesti su malo drugačija. Primjerice, vidio sam u najmanju ruku čudne natpise uz cestu - odmori na sljedećem odmaralištu ili umri. Isto je s cigaretama - sve moraju biti zapakirane u crno bez reklame, a na njima su slike umrlih od raka koji su prije bili pušači. Malo morbidno, ali je tako. Mislim da to nema toliko utjecaja na sadašnje pušače, ali će vjerojatno obeshrabriti mlade da nikada i ne počnu pušiti – prisjeća se Rakela.  

Na ovoj ruti nije bilo toliko pregaženih klokana, ali se zato Rakela nagledao malih crnih svinja, za koje kaže da ih do te dionice- nije vidio. U sumrak i nakon tisuću prijeđenih kilometara, Rakela je stogao u grad Mackay, kod svojih domaćina- obitelji Homki. Peteročlana obitelj lijepo ga je ugostila, proveli su večer u ugodnu druženju uz jelo.

- Navečer sam prije spavanja računao prijeđenu kilometražu - u tri dana sam prošao 3350 km, maksimalno sam iskorištavao dnevno svjetlo, što znači da se Down Under ne može voziti više od 1300 km dnevno ako se pazi na  ograničenja i vozi se do malo prije sumraka.

Noga mi je sada bolje, ali i dalje ne mogu mjenjati brzine prstima, pa se služim petom. Oteklina oko zgloba je i dalje velika, ali lakše skidam čizmu i mogu se malo jače osloniti na nogu. Promjenila se i boja- u početku je bila modra, pa crna, a sada je postala žuto-zelena što znači da prolazi – kazuje dalje Rakela.

Opasnost vreba na svakom koraku

- Sljedećeg dana smo Renay, Boris i ja otišli u razgledavanje Mackaya. Prvo su me odveli do predivnih velikih pješčanih plaža. Kažu da se  ljeti na visokim temperaturama ne smije kupati jer ima mnogo meduza koje te mogu ubiti, a nađe se i morskih pasa, kao i krokodila. Rekao sam im da je baš šteta gledati ovako velike pješčane plaže kako su prazne bez kupača. Odmah se pohvalio kako su riješili taj problem izradom velikog bazena usred grada, besplatnog za sve građane.Odmah su me odveli do tog bazena koji je zaista velik, to je ustvari aqua park. Ali, ni to nije neko sigurno rješenje jer u Australiji uvijek postoji nekakva opasnost – primjetio sam  u aqua parku svako malo znakove upozorenja od zmija. Natpisi upozorenja na opasnost postavljeni su  kod svakog grmića unutar ograđenog parka. Pomislio sam tada  " blažena naša pitoma Dalmacija " – priča dalje Rakela.

Nakon kupanjca u bazenu, domaćini su odveli Rakelu do parkinga na kojem nedjeljom budu izloženi oldtimeri, a zatim su produžili do šoping centra Mayer gdje se Rakela počastio remenom od krokodilske kože.

- Za šoping centar Mayer kažu da im je poput dnevnog boravka. Naime, kako se zna dogoditi da kiša pada mjesecima ili pak vladaju ekstremne vrućine, pa ne mogu vani, svi se tu skupljaju. Tu smo jeli i obilazili razne prodavaonice, od kojih mi se najviše svidjela ona s predmetima od  raznih koža, uključujući krokodilsku. Trgovina se zove RM Williams, a prodavačica nam je pokazala čizme od klokanove kože koje im je upravo donio njihov kupac. Interesantan je podatak da su te čizme stare 32 godine i donio ih je da mu poprave đon koji se skroz potrošio, ali je koža na čizmama ostala nepromijenjena. Nakon toga sam odlučio da moram kupiti nešto od te firme jer je njihova kvaliteta zaista impresivna, pa sam kupio kožni remen od krokodilske kože za uspomenu na ovo putovanje, jer do sada nisam ništa sebi kupio – pojasnio je Željan.

Valjalo je krenuti dalje pa je Rakela sljedeće jutro ustao u 5 sati. Nakon doručka i oproštaja s domaćinima, Rakela je krenuo prema Brisbaneu, glavnom i najnaseljenijem gradu države Queensland koji broji dva milijuna stanovnika i time je treći grad po veličini u Australiji.

Moram vam reći kako svako jutro u cik zore kad bih kretao na put, vidio sam mnoštvo ljudi koji trče i to je normalno za većinu Australaca. Probude se rano ujutro čim zora svane, otrče par kilometara, istuširaju se i krenu na posao. Dok njihovim kolegama treba par sati da se razbude na poslu ovi su od prve minute spremni na puno opterećenje. Zbog stalnih radova na cesti i puno zastoja, poslije 1000 km stigao sam tek predvečer u Brisbane. Moji domaćini u Brisabaneu su članovi obitelji Jakovac. Oni su Hrvati, u Australiji žive već 50 godina i vlasnici su tvrtke Majestic pools koja pravi kvalitetne bazene o čemu svjedoče brojne nagrade. Imaju preko 700 zaposlenika i jedna su od najvećih tvrtki za bazene u Australiji, rade najzahtjevnije poslove kao što su bazeni s hidraulikom na krovovima nebodera. Željko Jakovac je ujedno strastveni motorist, cijeli se život vozi na dva kotača i sve što smijem reći je da mu Hells Angelsi nisu strani pojam. Puno smo pričali o motociklima, a ponosno mi je pokazao svog uglancanog Harley- Davidsona koji stvarno divno izgleda. Najavio mi je kako će sutradan njegov sin Jason doći po mene sa specijalnim off-road Jeep Wranglerom da me provoza po Brisbaneu – nastavio je sa prepričavanjem svoje pustolovine Rakela.

Bolan street

Jason je došao po njega već u 7 sati ujutro, a bio je to 39. dan njegova putovanja. Jason radi u obiteljskoj firmi, a u slobodno vrijeme trenira ninjutsu. Vodio je Željana u razgledavanje, a nekoliko sati kasnije ulogu vodiča preuzeo je njegov brat Andy.


- Dok me Jason vozio u svom terencu na trenutak mi je pala u oko tabla sa imenom ulice. Morao sam ga zamoliti da zaustavi vozilo kako bih izašao i slikao se pored spomenute table. Interesantan je bio naziv ulice BOLAN STREET, vjerovatno je netko u poglavarstvu grada Bosanac pa se izborio za taj naziv ulice. Bili smo na par vidikovaca gdje sam snimio panoramu grada i njihov atraktivni Story most. Poslije par sati me na daljnje razgledavanje vodio njegov brat Andy koji je odvjetnik i također radi u firmi s bratom, ocem i majkom. Njegov zadatak je da naplaćuje potraživanja od klijenata koji ne plate pravnim putem, a ako on ne uspije, onda u naplatu idu otac Željko nadimka Black Cobra koji također ima crni pojas u ninjutsu i brat Jason. Andy i ja smo se ukrcali u brod koji izgleda poput velikog riječnog glisera koji ujedno služi i kao javni gradski prijevoz  kojim se vozite po rijeci. Naravno, brod ima i svoje stanice poput gradskog autobusa. Svakome bih preporučio vožnju rijekom jer se na taj način može lijepo razgledati ovaj predivan grad – kazuje nam dalje.

S Andyjem je Željan prošetao gradom i popio nekoliko pića, a iako su ga braća zamolila da ostane još koji dan kod njih kako bi ga provozali i van grada, Željan je ponudu morao odbiti zbog nedostatka vremena. Motor je morao poslati na avion za Frankfurth.

- Na večeru smo Željko i ja išli u restoran čudnog naziva "Najgori vegetarijanski restoran" u Brisbaneu. Ironično ga tako zovu jer tu prodaju nevjerojatne količine mesa.  U izlogu stoje razne pozicije mesa i gost samo treba izabrati koju će poziciju nakon čega mu bude ispečena po želji. Ja sam se odlučio za steak koji se drži preko 200 dana u specijalnim klimatskim uvjetima prije nego ga ispeku. Bilo je oko pola kilograma u njemu i guštao sam u svakom zalogaju – bio je mekan i ukusan. U zoru 40. dana putovanja sam ustao u 5 sati. Željko mi je pripremio lijepi doručak, spakirao sam se, pozdravio s njim i krenuo prema Sydneyu. Cesta je bila super, imao sam čak i nekakvih 300 km auto ceste, pa sam bez većih problema  oko 18 sati stigao u Sydney ponovo kod obitelji Miličević koji su bili i moji prvi domaćini kada sam stigao na ovaj kontinent. Te večeri sam bio posebno sretan zato što  putovanje nije bilo lako, ali je ipak prošlo bez većih problema. U 29 dana od primitka motora prošao sam blizu 18 tisuća kilometara i zatvorio krug oko Australije. Napokon se moja karta Australije zaokružila i moja misija je uspjela, jos samo treba motor poslati u Europu i stići natrag u najlipši grad na svitu – ponosan je na svoj pothvat Rakela.

Motor je uskoro bio spreman za transport, a i sam Željan Rakela. Zaokružio je svoj pustolovinu po Australiji, no tu priči nije kraj... Koje je sve Hrvate sreo u Sydneyu te kako se proveo sa starim Splićaninom, pročitajte u novom nastavku priče na našem portalu.


hr Tue May 24 2016 06:03:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5739ebdbfe96ff6c448b4608/80
Foto: Dalmacija News

Rakela na jezeru Argyle jedva izvukao živu glavu: Da nas je povukla struja, ne bi nam bilo spasa

U ovom dijelu putopisa doznajte kako se Željan na velikoj brani suočio sa smrću.
Kununurra, 33. je dan putovanja, jutro je počelo stavljanjem leda na nogu i malo je bolje. Naš Željan je oko 10 sati s domaćinom Nikolom otišao pogledati maleni grad Kununurri gdje živi oko 7000 ljudi. Prvo su otišli do ljekarne gdje je kupio tablete za bolove i razne masti za natečeni zglob. Nikola, njegova kćer Donna i sin Rick nagovaraju splitskog avanturista da malim avionom odleti do velikog jezera Argyle, te velikog rudnika ljubičastih dijamanata i nacionalnog parka Bungle Bungle. 

S obzirom na to da nisu tako davno pale velike kiše, cesta prema tamo je zatvorena, a i zbog ozljede jako teško hoda tako da mu ostaje jedini način da to vidi iz zraka. Zahvaljujući dosadašnjim domaćinima i njihovim donacijama mogao bi si priuštiti takav zanimljiv izlet.

Donni i Ricku je njihov otac Nikola Čavlović kupio hotel s 26 velikih apartmana i njegova vrijednost se procjenjuje na oko 10 milijuna dolara. Inače, Nikola je prije 50 godina došao u Australiju bez ikakve škole. No, sam je naučio jezik i počeo raditi kao građevinar, da bi na kraju imao najveću građevinsku tvrtku u Kunnunnari. Odselio se u Perth, ali su Rick i Donna željeli ostati živjeti u Kunnannari i baviti se turizmom, pa im je otac izgradio predivan hotel, u kojemu Željan trenutno boravi.

- Što ćeš, to ti je Australija. Bez škole uz pošten rad postaneš milijarder, ne znam ni jednog stranca koji se doselio u Hrvatsku da nije znao jezik i nije imao školu, pa postao uspješan biznismen a kamoli milijarder. Na žalost, znam mnoge što imaju velike škole, govore više stranih jezika i jedva da su konobari, a većina ih je na zavodu za zapošljavanje i onda se čudimo zašto nam mladi kvalitetni ljudi odlaze van. Rano ujutro idućeg dana sam se probudio zbog strašnih  bolova u 4:30 i stavio hladne obloge, te pripremio kameru i fotoaparat. Točno u 5:30 su po mene došli iz agencije s kojom letimo na izlet. Za volanom kombija bio je pilot Cessne koji će nas voziti. Na aerodromu nas je ukratko upoznao s Cessnom nakon čega sam se ukrcao sa jos trojicom ljudi. To mi je bio prvi put da letim ovako malim avionom i mogu reći kako je jako bučan i dosta trese, a i propadanja su česta. Ipak, sve u svemu uživali smo u divnom pogledu na čarobni krajolik - započinje nam pripovjetku Željan.

Jezero s 35.000 krokodila


Jezero Argyle je umjetno jezero u kojem, kako kaže pilot, živi oko 35.000 krokodila i da je to najveće stanište riječnih krokodila na svijetu, dobro je da nisu sletjeli na njega. Vidjeli su i veliki rudnik ljubičastih dijamanata kojeg je po priči obožavala Elizabeth Taylor. Zaposlenici u njega dolaze zrakoplovom i smjene su svakih 15 dana. Naravno, svaki radnik prolazi kroz temeljiti pretres kako bi se spriječilo odnošenje dijamanata. 



Let je trajao puna dva sata, a stajao je Željana 275 dolara. Puna cijena je 315 dolara, ali su se domaćini odrekli svoje provizije. Unatoč visokoj cijeni, razgledavanje jezera, rudnika i nacionalnog parka Purnululu iz ptičje perspektive vrijedi svakog dolara. Purnululu je nacionalni park koji se nalazi na visoravi Kimberly u Zapadnoj Australiji, a najbliži gradovi su mu Kununurra na sjeveru i Halls Creek na jugu.



Na njegovoj površini od 23.972 kilometara kvadratnih i prosječnoj nadmorskoj visini od 578 metara, smještene su planine Bungle Bungle koje se sastoje od kvarcnih sedimentnih stijena iz Devona, koje su nastale prije oko 375 do 350 milijuna godina, koje su domorodci Kija zvali Purnululu "pješčenjak" ili "plast sijena", po čemu je park i dobio ime. 

Ove stijene su u razdoblju od 20 milijuna godina erodirale u niz kupastih stijena u obliku košnica čije su litice išarane tamnim horizontalnim linijama cijanobakteriskim naslagama, jednostaničnim organizmom koji obavlja fotosintezu. Bakterije su naime, ostale fosilizirane u crvenkastim slojevima gline, s velikom koncentracijom oksidiranog željeza, koja se prebrzo sušila dok bi se bakterije skupljale na vlažnoj površini. Ovaj jedinstveni kupasti krš svoj izgled duguje zajedničkim djelovanjem više geoloških, bioloških i klimatskih pojava.

Brod pun paukova


- Nakon što sam se vratio sa predivnog obilaska sa avionom, tek što sam se vratio u apartman i stavio hladne obloge, te malo legao da odmorim, prekinuo me Rick koji je lupao na vatra i zvao vičući "Rakela, get ready for adventure". Brzinski sam došepao do Rickovog terenca za kojega je bio zakačen brod. Ubrzo smo Rick, njegov kum i ja došli do jezera, terencem su ubacili brod u jezero i za par sekunda smo već vozili brodom po jezeru Argyle u kojem živi oko 35.000 krokodila. Otišli smo 40 kilometara daleko i onda skrenuli u džunglu gdje smo se probijali kroz močvarno raslinje, s time da je Rick morao stajati na pramcu i sijeći grane mačetom koje su nam smetale. Sve je to lijepo i krasno, ali su grane bile pune velikih paukova koji su padali po nama. "Nisu opasni, jer ako te ubode imaš četiri sata da stigneš do bolnice", "umirio" me Rick. Iako smo ih cijelim putem gazili, bio ih je pun brod. Srećom, nikoga od nas nisu uboli - prisjeća se Željan. 



Kada su doplovili ispred predivnog vodopada, shvatio je Željan koliko je ovdje priroda lijepa i surova. Naime, dok su se divili krajoliku, čuli su glasni škljoc ispred njih, ptica koja je bila na vodi jednostavno je nestala jer ju je zgrabio krokodil. Kada su odlučili krenuti natrag, zbog velike trave im se zaglavio propeler. Rick ga je s rukama u vodi očistio, ali mu ipak nije bilo svejedno hoće li ga napasti "Lacosta". 

Njima dvojici očito nije bilo dosta avanture pa su Željana odveli do velike brane. Tamo je jako opasno i zabranjeno se približavati brani, pogotovo toga dana jer je bila otvorena i ispuštala je višak vode iz jezera. Rick je pokazao signale do kojih je dozvoljeno ići ali dalje je strogo zabranjeno i jako opasno. 

Njih dvojica su popili koje pivo više i mislili su da Željana nisu uspjeli dovoljno preplašiti s krokodilima i paucima, pa kao da im nije bilo dosta, Rick je dao gas i gliserom ušao u zabranjenu zonu, a njegov kum ga je podržavao u toj suludoj namjeri. 

Nužda u hlačama je znak


- Došli smo skroz na kraj brane, gdje sam okinuo jednu sliku, i kad smo se počeli okretati da se vratimo natrag, naš gliserčić je stajao na mjestu iako je Rick davao gas. Gliser se naglo okrenuo na lijevu stranu i bilo nam je jasno da nas je počela struja vući. U tom trenutku u jezero je upao tranzistor i par limenki pive, a Rick i njegov kum se više nisu smijali već su se uozbiljili kao kad magarac piša. Struja nas je počela povlačiti sve više i jedva smo se izvukli plovidbom unatrag. Tada sam shvatio, ova dvojica su totalni luđaci. U tom trenutku smo se sva trojica počeli smijati od sreće, ali vas uvjeravam kad nas je struja počela vući prema otvoru iz brane, bili smo smrtno ozbiljni, jer da nas je povuklo i ne bi nam bilo spasa, što od gušenja i lomova, a i krokodili su tu da ih ne zaboravimo. No, drago mi je da sam dobio svoju dozu adrenalina mada nije bila potrebna i odlično smo se zabavili - prepričava Rakela.

Ponovno su zakačili gliser na Rickov terenac i svo troje otišli do njega u garažu. Tamo je Željan vidio i njegovo vozilo s kojim vozi utrke koje su jako popularne u Australiji, a voze se na zemljanoj stazi, vrte se u krug i često sudaraju. U garaži je također vidio veliki znak na kojem stoji kako je zabranjeno piti alkohol, ispred njih je bilo samo par limenki, ali nakon par sati popilo se sve što je bilo za popiti. 

- Oni su bili na pivi, a ja sam pio Jack-Colu koja je pakirana u malim staklenim bočicama od tri decilitra i vec je promiješana kako treba. Tu večer mi je Rick rekao zanimljiv podatak. Pitao me je "Znaš li Rakela kad mi Australci prekinemo sa pićem?" , odgovorio sam da ne znam, a on kaže "Mi pijemo, pijemo, pijemo i kad obavimo nuždu u hlačama to nam je znak da treba da stanemo". Tu večer se puno popilo, nisam napravio nikakvu nuždu u hlače, ali mi je glava utrnula kao i noga i ništa me nije boljelo, gledao sam kroz maglu svoju natečenu nogu i smijao se sam sebi kako je tako velika, a ništa ne boli kao da je od nekakve gume. Moji prijatelji su me otpratili do apartmana i ostavili na kauču u dnevnom boravku gdje sam se ujutro i probudio - smije se Željan.

"Sinoć sam legao jutros", kako bi u Splitu rekli, u 1:30 je legao, probudio se u četiri sata i već u pet sati bio na motoru. Glava mu se pomalo trijeznila od sinoćnje oproštajne zabave na kojoj je pio dosada najbolju Jack-Colu. Ispočetka je planirao ići u Townsville, ali tamo nije imao nikoga od domaćina pa se uputio za Brisbane. 

U Splitu leteće pantagane, u Australiji prelijepe papige


Mamurluk mu je brzo prošao kada mu je navigacija pokazala da skrene za 1200 kilometara... Nakon dva sata vožnje je prevalio 200 kilometara, pa ga je navigacija opet "ubila u pojam" jer je pisalo "skreni za 999 kilometara". Baš depresivno. Poslije prevaljenih 1150 kilometara stigao je u Tennantcreek. Tu je tražio bilo kakav jeftini smještaj u kampu i na kraju dobio staru prikolicu bez WC-a za samo 50 dolara. 

- Moram priznati da je bilo staro, ali je barem bilo čisto. Za večeru sam imao sir i čajnu kobasicu koju mi je dao domaćin Nikola. Zbog vrućine su dobro pustile masnoću, ali me nije smetalo, onako gladan sam pojeo sve do zadnje mrvice. Dobro sam se naspavao i oko sedam sati sjeo na BMW-a. Noga me malo smetala, ali sam je obložio ledom da bude ugodnije. Poslije 400 kilometara sam ušao u Queensland. Putem me prala kiša što nije neobično za ovo područje gdje padaline traju po tri mjeseca. Prevalivši 1150 kilometara ušao sam u grad Winton i opet iznajmio staru kamp kućicu. BIla je čista iako ima nekakvih kukaca. Međutim, sklopili smo primirje, ne diram ja njih, niti one mene. Noga lagano prolazi, a sutra ne želim forsirati nego voziti samo 850 kilometara do Rockhamptona. Odatle do Brisbanea ostaje nekih 600 kilometara. Svako jutro čizmu jako zategnem i dodatno zaljepim srebrenom samoljepljivom trakom kako bi bila što bolje bandažirana, ali i dalje moram mjenjati brzine petom - objašnjava Željan.

Izjutra, 37. dana putovanja Željan je malo duže ostao u krevetu. Na cesti je bio oko osam sati i vozio se po zavojima i nizbrdicama. Bilo je i radova na cesti, ali ga nije bilo briga. Odlučio se za laganini vožnju no ipak, svako malo ga mrtvi klokan podsjeti da bude oprezan. Uočio je i pregažene male crne divlje svinje koje do sada nije susretao. Bolje prizore od toga priredile su mu velike bijele i male zelene papige koje su u velikim jatima letjele preko ceste. 

- Dok sam gledao te velike bijele papige pomislio sam "evo što ti je država, u nas lete golubovi tj. leteće pantagane, a ovdje papige od 2.000 dolara". I tako sam nakon tri dana vožnje i prevaljenih 2400 kilometara u gradu Longreach napokon dobio signal i poruku na sva tri mobitela od Roberta Homkija iz Mackaya. On je Hrvat i veliki prijatelj s Australkom Sherri Jo Wilkins, koja već tri godine putuje motorom po svijetu. Dvaput je bila moja gošća u Splitu i spavala u prostorijama BMW MK Split. Htio sam ga upoznati unatoč tome što sam morao prevaliti dodatnih 100 kilometara. Na žalost, put je bio duži 200 kilometara budući da su zbog kiša zatvorili cestu od grada Alphe do Clermonta. Kako nisam imao nikakvog domaćina u blizini dobro bi mi došao, moram paziti i na budžet, a volio bih se pošteno najesti i odmoriti. Odlučio sam krenuti prema mjestu Mackay i upoznati nove domačine - odlučio je Željan.

Iako mu se time put produžio za 200-njak kilometara, a usto se još mora i vratiti 100 kilometara, splitski se avanturist ipak odlučio za posjet svojim novim domaćinima, jer su oni najbitniji na putovanjima. Ne iz tog razloga što će samo uštedjeti, nego što će upoznati nove ljude i tako na najbolji i najbrži način doznati sve o njihovom gradu i okolici. Kako se Željan Rakela proveo u Mackayu, te na putovanju do Brisbanea čitajte sljedećeg ponedjeljka...
hr Mon May 16 2016 18:09:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin

Pročitajte još . . .