ADIO, STIPANE Tugu je čuvao u njedrima, a zračio je samo srećom! Kamen je volio i živio!

Puno je trenutaka kada srce stegne, suza krene samo od sebe, a životni križevi nagnaju na dolazak pred zid preko kojeg, jednostavno, ne vidimo u daljinu. 
Mnogo je i ljudi koji su za svojeg zemaljskog života ostavili toliko dubok utisak da se sve ono važno ne može staviti u tek nekoliko rečenica teksta. 

Nakon kratke i teške bolesti nogometne terene ovozemaljskog života vječno je ostavio Stjepan Ujević, dobri duh Imotske krajine. Otac i podupiratelj za sve mlade, brižan i oštar u pravim trenutcima za one malo starije, a pun respekta i entuzijazma za životno iskusne.

Teško je zaboraviti i što je sve Stipe – Nadan donio Imotskom sportu. Kamen je bio prvi, broj jedan, a onda i svi drugi klubovi s imotskih prostora. 

Svi se sjećaju i poznatih javljanja za Radio Imotski. Nije bilo toga pogotka, strijelca i podatka kojeg Stipe ne bi iznio u svojoj uživo analizi ponedjeljkom. Svaki bi izvještaj završavao istim riječima – Sportski pozdrav od vašeg Stipe Ujevića – Nadana. Riječi koje i danas odzvanjaju imotskom kotlinom.

Stipan, Stipe, Stjepan. Nije se ljutio koliko god puta promijenili verziju imena. Toliko topline i istinske dobrote nije se moglo vidjeti često. Sine, to je bila riječ koja je za Stipana bila vrijedna nečemu najvišem i najvećem, riječ koju si s posebnom srećom želio čuti iz skromnih usta u životu koji nikako nije bio darežljiv prema ovoj ljudini, u svakom smislu riječi.

Od tragične pogibije njegovog Pere sve je krenulo nekako nizbrdo, ali iako je čuvao tugu u njedrima među ljudima je sijao samo sreću. Malo tko se nije nasmijao na barem jednu anegdotu koju bi rado ispričao Stipe.

Samo nemojte da mi se Kamen ugasi…

Životna epoha krenula je u Krivodolu, 5. ožujka 1959. godine. Teško vrijeme i radnička obitelj u kojoj je već od 18 godine Stipan bio jedan od onih koji su doprinosili ‘kruhu svagdašnjem’. Godine u ‘Napretka’ i ‘Skladgradnje’ obilježili su njegov radni vijek, a nogomet je živio ‘punim plućima’. 

1981. godine postao je voditelj selekcija u Kamena, a za svega nekoliko mjeseci postigao je zapažene rezultate. Nema ni dužnosti koje ni obavljao u klubu iz Podbablja – od trenera pionira, preko tajnika pa sve do predsjednika Skupštine kluba. 

Oni iskusniji znali bi reći kako je znao sve sastave u bivšoj Jugoslaviji u klubovima od Vardara pa do Triglava.

Posljednja slova koja je napisao u novinskoj štampi bila su o prekidu utakmice Kamena u Ivanbegovini. Tri crvena kartona i viđenje Stipana koji je otvoreno stao uz svoj klub i poručio – sudac je bio pre strog.

Onaj vječni sudac odsvirao je svoj posljednji zvižduk. Nogometni almanasi dobili su još jednog čovjeka čije sjećanje neće nikada ugasnuti, sve dok postoji igra s loptom.

Svega tri dana prije smrti, podosta nemoćan tek je tiho izustio – Samo nemojte da mi se Kamen ugasi. Želja koja je svim njegovim nasljednicima u klubu dala jasan zadatak – nastavak nogometnih priča u malenoj općini Podbablje.

Stipane, počivao u miru Božjem!