Article

http://www.dalmacijanews.hr/files/5ac7c0102af47f86678b4697/80

Operacija ahilovih peta i neljubaznost medicinskog osoblja

Zadranin Antonio, završio je dva fakulteta unatoč poteškoćama koje su ga snašle u životu i dalje hrabro ide naprijed. Danas nam u novom nastavku otkriva kako je došlo do novog operativnog zahvata

Radi fizikalnih terapija nisu me smjeli staviti na noge jer je trebalo doći terapijom do faze stajanja, no moja majka iz straha povremeno je htjela provjeriti koliko dugo mogu stajati samostalno na nogama. Rezultati su bili zabrinjavajući. Kada bi me majka postavila na noge, istog trenutka bi kleknuo na pod, a majka je mislila da su mi noge oduzete. Iako su moje noge pri vježbanju pružale itekako jak otpor kad je trebalo. 

Mojoj majci to nije bilo nikako jasno. Nije htjela nikome ništa govoriti da ne stvara paniku. Držala je to u sebi . 

Sljedeća kontrola kod neuropedijatra  bila je u desetom mjesecu 1989. godine. Tada je majka ušla u ordinaciju, a doktor je rekao da me postavi na noge i tada sam samo kleknuo na pod.

Doktor je odmah rekao: "Antonio mora na operaciju ahilovih tetiva". To je za majku bio ponovo velik šok. Doktor joj je sve objasnio i gdje će biti operacija te s kojim će je liječnikom spojiti. Vani su nas čekali mamina majka i tatina sestra .Njih dvije nisu mogle utješiti moju majku koja je sa suzama u očima izašla iz ordinacije

Operacija je dogovorena u 11 mjesec te iste godineu Zagrebu u bolnicu Šalata. Moja majka je htjela reagirati ali ju je spriječio moj otac,koji ju je odveo vani. Sutradan ujutro sam bio prvi na programu za operaciju i na intenzivnoj njezi sam bio dva dana. Majku su pustili prvi dan nakon operacije kasno popodne da me vidi na kratko.  Kad me vidjela s gipsom do kukova ,priključen na infuziju još uvijek spavajući, bila je to slika koja se nikad ne može zaboraviti kaže majka.

Moj otac došao je s broda. Stigao je dan kada smo krenuli u Zagreb… S nama je bio moj stric, tata i moja majka. Dolazak u bolnicu niti malo nije bio ugodan od strane liječnika i sestre, ali kad je majka bila malo oštrija prema liječniku, onda je napravio pretrage za operativni zahvat i prijem u bolnicu.  Roditelji su dali kuvertu s novcima doktoru, a sestrama poklone, samo da budem primljen i operiran. Oni su to objeručke prihvatili. Majci nisu dali da mi priđe nego me je mogla vidjeti samo kroz staklo sobe u kojoj sam se nalazio. 

Peti dan boravka u bolnicu čekajući operaciju, majka mi dolazi u posjet s mojim ocem. Gledajući me kroz staklo sobe vidi kako molim jednu gospođu koja je bila unutra da me uzme u ruke. Majci je to jako teško palo. Ušla je u sobu i uzela me u ruke iako je bilo zabranjeno. Vidjela je da sa mom nešto nije u redu, a onda je pogledala bolesnički karton na kojem je pisalo davati mu normabel (2mg), tri puta dnevno. 

 Pao joj je mrak na oči i otišla je odmah kod sestre na razgovor. Rekla joj je da je to naredba od liječnika jer sam bio vrlo nemiran. Tražila je majka da ostane u bolnicu sa mnom kad se oni već ne mogu brinuti o meni da se ona brine, ali joj nisu dozvolili. Vikend je došao, operacija odgođena za idući tjedan, a majka je molila da me puste za vikend vani. U nedjelju sam se morao vratiti do 16 sati u bolnicu. 

Kad sam se vratio u bolnicu tog popodneva preuzela me je časna sestra koja je radila na odjelu Šalate. Ona je bila  jako gruba i bezosjećajna prema meni.

Moja majka je htjela reagirati, ali spriječio ju je moj otac koji ju je odveo vani. Sutradan ujutro bio sam prvi na programu za operaciju i na intenzivnoj njezi sam bio dva dana. Majku su pustili prvi dan nakon operacije kasno popodne da me vidi nakratko. Kad me vidjela s gipsom do kukova, priključenog na infuziju još uvijek uspavana...bila je to slika koju nikada neće moći zaboraviti kaže majka.

U ovom dijelu htio sam skrenuti pažnju osim problema koje sam imao na to koliko su liječnici bili tada potkupljivi i otvoreno tražili dodatni novac za nešto što je u opisu njihovog posla. Uza sve to nestručno i neljubazno medicinsko osoblje s kojima smo se morali dodatno boriti, a najžalosnije od svega ponašanje časne sestre koja je trebala biti najviše susretljiva i najviše ljubavi pokazati u takvim trenucima, a ona je naposljetku bila gora od svih što je moju majku najviše iznenadilo…






hr Fri Apr 06 2018 20:41:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/590d8a4bb47398c0778b456d/80
Foto: Pixabay

Problemi s novom učiteljicom koja nije imala razumijevanja za mene

Zadranin Antonio u novom nastavku govori o tome kako je protekao završetak trećeg i četvrtog razreda i što se dogodilo promjenom učiteljice

Brat je hvala Bogu bio zdravo dijete i sve je prošlo bez problema. S druge strane počela je nova školska godina, treći razred i nova učiteljica. Kao i prethodne školske godine svaki dan  moj djed bi me odvozio i dovozio iz škole. Učiteljica je bila jako mlada i oštra. Nije shvaćala moje motoričke probleme i od početka smo imali problem u odnosu. Kao i svaki put, majka joj je objašnjavala moje stanje, ali je vidjela da ona ne shvaća moj problem pa je majka otišla na razgovor kod defektologa i psihologa od kojih je zatražila da upute učiteljicu u sve moje probleme i program za pismeni dio. 

Međutim, ništa od toga. Naglo sam popustio u školi. Žalio sam se stalno mami kako učiteljica nema razumijevanja za mene i za to da mi treba više vremena za pisanje od ostalih. U dosta navrata oduzela bi mi ispit prije nego što bi ja uspio dovršiti pisanje. Pokušali smo milijun puta na lijep način s njom popričati i ona bi tada rekla da će sve biti u redu, no sljedeći dan opet bi radila po svome. Ona bi preda mnom govorila da to sve radi za moje dobro i da ona meni želi samo najbolje. 

Najveći problem sam imao s matematikom i jezicima jer je tu trebalo puno više pisati. Uz sve to nerazumijevanje i probleme i treći sam razred uspio završiti s vrlo dobrim uspjehom. Kad je treći razred završio, mislio sam da će u četvrtom odnos između učiteljice i mene biti bolji jer sam uvijek polazio od toga da ljudima trebalo malo više vremena da se bolje upoznaju. Zato ni mama ni ja nismo u početku raditi preveliku dramu.

U četvrtom razredu, nažalost je sve od početka krenulo na gore. Ne samo da je bila i dalje stroga i puna nerazumijevanja prema mojim problemima, već je u trenucima kada bi ona i ja ostali sami, ponekad za vrijeme odmora ili na kraju nastave bi me počupala za kosu ili neke slične stvari. Najčešće bi se to dogodilo kad ne bi savladao zadani zadatak kojeg bi tada radili. To sam odmah prenio mami pa bi majka otišla na razgovor kod učiteljice i ravnatelja. Malo je ljudi koji su mi vjerovali jer sve to što se događalo između mene i učiteljice nitko nije vidio jer bi ona i ja u tim trenucima bili sami. 

Prema ostalim učenicima je bila korektna i bez takvih ispada tako da sam odmah u početku znao da ne mogu računati na njihovu podršku. Čak taj razgovor između majke, nje i ravnatelja nije urodio plodom jer tko bi povjerovao samo meni, kad su svi ostali bili uz nju jer nikad nije pokazala takvo ponašanje pred drugima. Nakon svega, majka joj je zaprijetila da će je prijaviti ministarstvu obrazovanja jer ona svom sinu vjeruje i zna da ne lažem. 

Problemi su se dalje nastavili nizati, zato što je učiteljica i djedu koji je svaki dan dolazio po mene govorila da sam nemaran, da se ne trudim i da sam u školi jednom rječju, užasan! 

Djed bi sve to prenio mami, a ja sam se osjećao sve gore i gore. Imao sam osjećaj da skoro svi misle da pretjerujem i izmišljam. Bilo mi je užasno. Jedino što me je tješilo bila je spoznaja da je bio kraj četvrtog razreda i što mi ona u petom neće više predavati.

 Nakon toga uslijedio je ljetni odmor. Malo sam, iskreno, bio u panici jer sam znao da će me u petom razredu dočekati razne promjene. Bilo me je strah da mi ne predaje profesorica gora od prijašnje, a bio je tu i strah od novih predmeta... 


hr Sun Jun 24 2018 17:40:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/57f90dbc1eea8f80458b467d/80

Ljubomora zbog dolaska novog člana obitelji

Zadranin Antonio u novom nastavku otkriva kako se osjećao kada je saznao da je njegova majka trudna

Ljeto 1995. bilo je opuštajuće i mirno za mene. Kupali smo se svaki dan i išao na različite plaže s maminim rođacima. Skoro svaki dan bili bi na drugom mjestu s obzirom da je mene nekad bilo teško dovesti do pojedinih plaža. Mamina dva rođaka najčešće bi me nosila do tih mjesta jer mi se bilo teško kretati po takvim kamenitim područjima. 

Iako su to bila mamina dva najbolja rođaka oduvijek sam ih zapravo zvao ujacima jer smo bili više nego bliski. Moja rodica Martina je  kćerka jednog od njih dvojice i bila je uvijek uz mene. Nebrojeno puta bi nam se pridružila i naša rodica Maria. Svi zajedno smo imali super djetinjstvo.

Zapravo su njih dvije uz rodicu Tinu koja je starija od mene osam i pol godina bile jedine s kojima sam imao blizak kontakt, a da su mi bile u rodu.

Nakon divnog ljeta stigla je nova školska godina. Sad  je sve bilo puno lakše jer smo se na neki način uhodali u školske dane i kroz drugi razred sam bio puno samostalniji , sigurniji u pisanju kao i u drugim školskim obavezama.

STIŽE PRINOVA

U Novoj godini 1996. saznali smo da ću dobiti krajem ljeta brata ili sestru. Bio je to veliki šok za majku pa onda i za mene. Moja majka se posebno čuvala iz straha da se ne ponovi slična priča sa mnom. Majka je bila jako uplašena.

Kako se majčina trudnoća bližila kraju tako je moja ljubomora rasla zbog jednostavnog razloga jer su me svi u kući počeli zafrkavati kako će novi član obitelji sve promijeniti i kako neću imati toliko pažnje kao do sada. To je bila njihova zafrkancija koju ja kao dijete tada nisam shvaćao.

Totalno sam krivo percipirao njihove riječi i bojao sam se da će zaista tako biti. Čak sam potajice kad me nitko ne bi vidio razbijao svoje igračke iz straha da one ne bi završile kod novog člana obitelji, a ja ostao bez njih. Jednog dana dok sam razbijao svoju igračku mama je naletjela i pitala me: "Što to radiš?". Ja sam odgovorio da ne želim da moje igračke završe kod mog brata ili sestre i da mi svi u kući govore da za mene nitko neće mariti kada dođe mala beba. Majka je vidjevši da je situacija ozbiljna odradila sa mnom ozbiljan razgovor gdje mi je naposljetku objasnila da je to sve zafrkancija  i da nitko neće raditi razliku između nas dvoje. Tad mi je bilo puno lakše i stvarno sam se istinski veselio bratu ili sestri. U međuvremenu smo saznali da ću dobiti brata.

U iščekivanju dolaska mog brata završila je i ova školska godina koju samo završio isto tako s vrlo dobrim uspjehom i dobio uz to pohvalu razrednog vijeća za izvanredan trud i uzorno ponašanje. 

U kolovozu je na svijet stigao moj brat Mattia. 

Započela je i nova školska godina, 3. razred osnovne škole.  Moja prošla učiteljica otišla je u mirovinu i dobili smo novu mlađu učiteljicu koja nije imala tako puno razumijevanja za mene kao prethodna…. 


hr Sat Jun 09 2018 16:38:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5acddf7b2af47f2a5d8b4af5/80
Foto: PIXABAY

Uz pomoć učiteljice i majke do uspješnog završetka prvog razreda

Zadranin Antonio, otkriva kako je završio prvi razred unatoč poteškoćama
Stigla je jesen i počela je prva školska godina. U početku sam bio uplašen i zbunjen. Kada sam došao  u školu, prvo sam morao pronaći klupu sa svojim imenom. Nakon par sekundi traženja učiteljica nas je uputila na mjesta. Na stolu je bila sličica s brodom i iznad te sličice pisalo je moje ime i prezime. Sjeo sam, a u klupu do mene je nakon nekog vremena došla i sjela djevojčica Anđela. Slika s njenim imenom  bila je pored moje. 

Prvo su s nama u učionici bili roditelji, a nakon što je učiteljica upoznala roditelje, zamolila ih je da izađu kako bi ostala nasamo s nama. Objasnila je osnovna pravila škole te nam je rekla kako nam je ovaj razred druga obiteljc,a posebno nakon toga predstavila je mene i moje poteškoće te ih je zamolila za pomoć kako se ja ne bih osjećao drugačije od njih. 

Učiteljica nam je bila starija gospođa koja je bila puna razumijevanja prema svima, a posebno prema meni. Nastava je krenula svojim tijekom i lagano smo krenuli s lekcijama. Najviše problema u početku zadavalo mi je pisanje. Na tome je trebalo jako puno raditi. Sa mnom je radila  učiteljica i majka kod kuće i čak smo jedno vrijeme plaćali privatnog defektologa da bi  sa mnom radio kod kuće.

Nakon nekog vremena mama i učiteljica su se dogovorile kad krenemo učiti slova da mi učiteljica za početak stavlja točkice koje ću ja spajati i tako dobiti početnu praksu u pisanju. Bilo je jako teško s obzirom da sam imao i problem s vidom. U početku za vrijeme velikog odmora mama je dolazila svaki dan i bila sa mnom to vrijeme prvenstveno iz straha da me ne bi netko nehotice gurnuo. 

Djeca  su me brzo prihvatila, naročito moja prijateljica Anđela koja je stalno bila uz mene. Svi su mi bili jedna velika podrška i maksimalno su mi olakšali prve školske dane. To je sve bilo i do učiteljice jer ih je ona od prvog dana učila kako se ponašati s djecom koja imaju problem kao ja. 

U tom početku to je bio, predivan razred gdje sam s užitkom išao svaki dan u školu. Usmeno sam sve savladao brzo i odlično, ali pisanje je bilo i dalje jako teško. Majka je krenula s vježbom pisanja slova bez spajanja točkica. Za mene je to bilo teško, ali je ona bila uporna i jako stroga. 
Tolerirala je još neko vrijeme pisanje točkicama dok sam u školi, a onda je jedan dan samo rekla učiteljici da ne želi više točkice i smatrala je da sam spreman pisati slova bez točkica što je učiteljica prihvatila. Nakon nekog vremena nije više htjela da defektolog dolazi u kuću jer je smatrala da je sve sporo išlo te je uzela stvar u svoje ruke skupa s učiteljicom. 

Nakon nekog vremena konačno sam počeo samostalno pisati bez točkica. Uz velik trud i rad, a uz to sam još morao i raditi dodatno vježbe zbog svog fizičkog stanja. U drugom polugodištu učiteljica je majci predložila da ne dolazi svaki dan na odmor nego da me prepusti mojim prijateljima koji su se brinuli za mene, pogotovo Anđela. 

Prvi razred završio sam s vrlo dobrim uspjehom što iskreno nitko nije očekivao. Nisu mislili da ću čitati i pisati, a ja sam na kraju prve školske godine čitao i pisao, doduše teže, ali jesam, uz velik trud moje tadašnje učiteljice, majke i naravno mene samog.
hr Sun Jun 03 2018 12:07:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5a4e5c7fb9e03e72408b463a/80
Foto: Pixabay / Ilustracija

Težak upis u osnovnu školu

Zadranin Antonio završio je dva fakulteta unatoč poteškoćama koje su ga snašle u životu i dalje hrabro ide naprijed, a ovaj put otkriva kako je prošao upis u osnovnu školu..

Bio je svibanj 1995 godine. Došlo je vrijeme za upis u prvi razred, a za to sam se trebao ponovo vratiti u vrtić na testiranje.Nakon svih testiranja nametnulo se pitanje u koju me školu staviti. Zbog oštećenja fine motorike htjeli su me staviti u specijaliziranu školu, a intelektualno i psihički sam po njima bio za redovnu školu. U osnovnoj školi Šime Budinića u Zadru isprva nisu htjeli puno razglabati nego je njihova odluka bila da sam za specijaliziranu školu u Zadru. 

Majka je molila da mi daju priliku i da me prime na neko određeno vrijeme te da se tako uvjere da nisam za specijaliziranu školu. Majka je ipak  najbolje znala moje sposobnosti međutim oni nisu htjeli pristati na to. Nakon zadnjeg pokušaja razgovora sa tadašnjim defektologom, psihologom i ravnateljem škole Šime Budinića, majka se naposlijetku odlučila obratiti telefonski nadležnom ministarstvu. Odmah ih je dobila i ispičala im priču koja se događala te ih molila za pomoć jer je smatrala da nisam za specijaliziranu školu. Ugodno se iznenadila koliko je nadležna gospođa bila ljubazna i spremna pomoći. Gospođa iz ministarstva nakon razgovora s majkom uputila je školi Šime Budinić u Zadru dopis u kojem traži od škole da me upiše i stavi na prilagođeni program za pisanje te da se većinu stvari pitam usmenim putem. 

Intelektualno sam mogao sve kao i druga djeca, no problem je bio samo u pisanju. Nakon što su u školi primili dopis iz ministarstva bili su poprilično zatečeni i morali su postupiti po njihovoj zakonski ispravnoj naredbi.

Nakon što smo izvršili upis u redovnu školu i dobili ovu bitku sa školom uslijedilo je opuštajuće ljeto. Majka me nije htjela opterećivati prije vremena sa slovima i brojkama smatrajući da ću imati dovoljno vremena kad krene školska godina, iako je bitno za napomenuti da sam tad sa sedam godina bio super u zbrajanju i oduzimanju čak i množenju i dijeljenju bez pisanja. 

Kada bi me pitali dao bi im odgovor iz glave bez da išta pišem. Naime riječ nije bila samo o jednoznamenkastim brojevima ,nego i višeznamenkastim brojevima. No kasnije će se uspostaviti da je to bila samo jedna vrsta „bljeska“ i da će mi matematika biti što zbog motoričkih smetnji, što zbog nezainteresiranosti prema tom predmetu najomraženiji predmet tokom čitavog školovanja...

hr Tue May 22 2018 08:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin

Pročitajte još . . .