Article

http://www.dalmacijanews.hr/files/5af861fb2af47facc38b463e/80
Foto: Pixabay

Kako je odgajateljičino ponašanje natjeralo majku da me ispiše iz vrtića

Zadranin Antonio u novom nastavku otkriva što je potaknulo njegovu majku da ga ispiše iz vrtića koje je za njega bilo jedno od težih razdoblja u životu
U dvorištu vrtića postojale su ljuljačke i tobogan. Volio sam se spuštati niz tobogan. Jednom kad sam se krenuo penjati, u trenutku kad sam planirao sjesti i spustiti se, netko me od djece gurnuo svom snagom. Odletio sam s tobogana na šljunak. Pao sam na prsa, nekim čudom bez većih posljedica. Naime, kada god bih padao naučen sam da se u padu sklupčam i sačuvam najviše glavu.

Kad su moji roditelji taj dan došli po mene odgajateljica im je rekla da sam pao, ali da je to sasvim normalno i da se svima to događa. Majka je reagirala i vidjela da imam ogrebotine po sebi. Odmah je tražila razgovor s ravnateljicom vrtića zaprijetivši da će me ispisati iz vrtića. Odgajateljica je ipak i dalje nastavila po starome.

Često nas je znao snimati HRT pa sam i tada bio prvi puta na tv-u. Bio je to jedan od priloga iz našeg vrtića. Mene su tada pitali neke stvari, a ja uopće nisam znao da ću biti na HRT-u. To je zapravo bilo jedino dobro iskustvo iz tog vrtića.

Još jedna od ružnih stvari koje je odgajateljica znala napraviti je to da bi me stavila u invalidska kolica kada bi išli negdje vani. Iako ju je majka zamolila da je poželjno da hodam, ona se oglušila. Lakše joj je bilo staviti me u kolica i još dvoje djece na mene i tako bi ona riješila svoj problem s nama koji smo se loše kretali ili uopće nismo hodali.

Odgajateljica mi je tada zaprijetila da ne smijem reći ništa majci. No, dogodilo se to da dok smo šetali jedan dan majka i otac su slučajno prošli autom pored nas i majka je vidjela kako sam u kolicima s dvoje djece na sebi. Tada je izašla iz auta i pokupila me doma bijesna. Odlučila je ispisati me iz vrtića.

Sutradan su bile maškare. Majka mi je rekla ako odgajateljica ponovo sjedne djecu na moje noge da će mi to biti zadnji dan vrtića. Znao sam da će odgajateljica to ponoviti. Bio sam sretan što mi je ostalo zadnjih par sati boravka u tom užasu od vrtića. Majka je stajala sa strane i promatrala sakrivši se u grm. Obučen u suncokret, odgajateljica me stavila ponovo u invalidska kolica stavivši opet dvoje djece na mene. Tada je moja majka izašla iz grma i rekla odgajateljici da skloni djecu s mene. Skinula je suncokretov kostim s mene i bacila ga na nju. Rekla joj je da je može biti sram i da me više neće vidjeti u vrtiću. Tada sam bio najsretniji jer je konačno užas od ovog vrtića bio iza mene…
hr Sun May 13 2018 18:04:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5a4e5c7fb9e03e72408b463a/80
Foto: Pixabay / Ilustracija

Težak upis u osnovnu školu

Zadranin Antonio završio je dva fakulteta unatoč poteškoćama koje su ga snašle u životu i dalje hrabro ide naprijed, a ovaj put otkriva kako je prošao upis u osnovnu školu..

Bio je svibanj 1995 godine. Došlo je vrijeme za upis u prvi razred, a za to sam se trebao ponovo vratiti u vrtić na testiranje.Nakon svih testiranja nametnulo se pitanje u koju me školu staviti. Zbog oštećenja fine motorike htjeli su me staviti u specijaliziranu školu, a intelektualno i psihički sam po njima bio za redovnu školu. U osnovnoj školi Šime Budinića u Zadru isprva nisu htjeli puno razglabati nego je njihova odluka bila da sam za specijaliziranu školu u Zadru. 

Majka je molila da mi daju priliku i da me prime na neko određeno vrijeme te da se tako uvjere da nisam za specijaliziranu školu. Majka je ipak  najbolje znala moje sposobnosti međutim oni nisu htjeli pristati na to. Nakon zadnjeg pokušaja razgovora sa tadašnjim defektologom, psihologom i ravnateljem škole Šime Budinića, majka se naposlijetku odlučila obratiti telefonski nadležnom ministarstvu. Odmah ih je dobila i ispičala im priču koja se događala te ih molila za pomoć jer je smatrala da nisam za specijaliziranu školu. Ugodno se iznenadila koliko je nadležna gospođa bila ljubazna i spremna pomoći. Gospođa iz ministarstva nakon razgovora s majkom uputila je školi Šime Budinić u Zadru dopis u kojem traži od škole da me upiše i stavi na prilagođeni program za pisanje te da se većinu stvari pitam usmenim putem. 

Intelektualno sam mogao sve kao i druga djeca, no problem je bio samo u pisanju. Nakon što su u školi primili dopis iz ministarstva bili su poprilično zatečeni i morali su postupiti po njihovoj zakonski ispravnoj naredbi.

Nakon što smo izvršili upis u redovnu školu i dobili ovu bitku sa školom uslijedilo je opuštajuće ljeto. Majka me nije htjela opterećivati prije vremena sa slovima i brojkama smatrajući da ću imati dovoljno vremena kad krene školska godina, iako je bitno za napomenuti da sam tad sa sedam godina bio super u zbrajanju i oduzimanju čak i množenju i dijeljenju bez pisanja. 

Kada bi me pitali dao bi im odgovor iz glave bez da išta pišem. Naime riječ nije bila samo o jednoznamenkastim brojevima ,nego i višeznamenkastim brojevima. No kasnije će se uspostaviti da je to bila samo jedna vrsta „bljeska“ i da će mi matematika biti što zbog motoričkih smetnji, što zbog nezainteresiranosti prema tom predmetu najomraženiji predmet tokom čitavog školovanja...

hr Tue May 22 2018 08:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5aef1a8a2af47fd1ac8b4721/80
Foto: Pixabay

Užas predškolskih dana

Zadranin Antonio, završio je dva fakulteta unatoč poteškoćama koje su ga snašle u životu i dalje hrabro ide naprijed. U novom nastavku prepričava kako su mu protekli predškolski dani.

U Zadru se u međuvremenu otvorio vrtić "Latica" za djecu s posebnim potrebama. Moj neuropedijatar zahtijevao je od mame da krenem u taj vrtić. Mama je nevoljko pristala na vrtić jer se bojala na moguće infekcije. Vrtić sam pohađao od 8 do 13 sati svaki dan osim vikendom. U tom vrtiću imao sam vježbe kao i vježbe fine motorike te druženje s djecom. Bio sam u grupi 5 u kojoj su sva djeca imala jača psihička oštećenja ja sam bio jedini s jačim fizičkim oštećenjem. 

Nisam ni slutio koliko će mi to zapravo stvarati problem. Tada je u tom vrtiću radilo nestručno osoblje i nisu baš previše obraćali pažnju na nas. Bili smo prepušteni sami sebi. Nikada nisi mogao znati kada će u toj djeci proraditi agresija te kada će te napasti slomiti ti primjerice naočale i slično. 

Kad bi se i potužio teti na njihove ispade i zamolio da ih pokuša smiriti, ona bi samo odgovorila da ne pretjerujem i da se sam izborim s njima. Nije mi preostalo drugo nego kada bi ih uhvatio takav trenutak nekontrolirane agresije i bijesa izbjegavati ih po vrtiću i nadati se da me neće jače ozlijediti. Tada sam bio još donekle stabilniji na nogama i malo brži pa je to bilo izvedivo. Žalosno što je naša teta  sve to promatrala sa strane sa smiješkom, pušeći cigaretu u prostoru gdje smo i mi naravno. U početku nisam nikome htio govoriti što mi se događalo u vrtiću iako je majka primijetila promjene na meni. 

Bilo mi je svaki dan sve teže ići u vrtić koji se za mene pretvorio u noćnu moru, no to sve je bio početak pakla koji je tek uslijedio

Krenula su i maltretiranja djece koja su do tada bila mirna. Podmetanje nogu, guranje i slične stvari bile su moja svakodnevnica u tom vrtiću. Vjerojatno su djeca osjetila strah kod mene i to im je vjerojatno davalo poticaj da nastave, ali najžalosnije od svega što odgajateljica nije reagirala na nikakve moje molbe da ih smiri. Majka je primjećujući moju potištenost otišla na razgovor kod ravnateljice i odgajateljice te su obećale da će sve biti u redu. 

(NE)ODGAJATELJICA

Nažalost jedino u tom trenutku na mojoj strani bila je moja majka, a svi ostali uključujući i mog oca govorili su da pretjerujem pa čak i izmišljam. Odgajateljica je otišla čak toliko daleko da je rekla mom ocu da sam razmažen. Majka  me je već tada htjela ispisati iz vrtića, ali moj otac nije htio. Maltretiranja su se nastavila, ali ovoga puta ne samo od strane djece već i od strane odgajateljice. Nakon moje prve pritužbe majci, ona je postala gruba. 

Primjerice, kad bih prolio mlijeko što mi se najčešće događalo zbog mojih motoričkih problema, ona bi me čupala za kosu i stavila u kut dok me roditelji ne bi skupili. Osim stalnog gledanja u kut nisam se ni smio pomaknuti, a dodatna kazna bi bila ukidanje obroka. Dok su djeca jela ona bi mene okrenula prema drugom zidu tako da ne bi smio gledati u njih. Takva kazna bi me čekala barem dva puta tjedno. Razlozi su redovno bili ili proliveno mlijeko ili nedovoljno dobro oprano lice pa čak i ako ne bi neki crtež dobro nacrtao ili složio neku slagalicu u vremenskom periodu u kojem bi ona zadala. Nije joj  bilo bitno što je moja fina motorika bila oštećena, što je ona vrlo dobro znala.  Kazne najčešće skrivale od moje majke. Moj otac je znao za njih, ali opet je mislio da pretjerujem pa ne bi govorio majci. Važno je napomenuti da je tada jedino vozio moj tata pa  bi me on skupio iz vrtića dok bi nas mama doma čekala s ručkom.


hr Sun May 06 2018 17:09:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/58167f521eea8fb08b8b4581/80
Foto: wiseGEEK

Odlazak u Italiju po "novu" dijagnozu

Zadranin Antonio, završio je dva fakulteta unatoč poteškoćama koje su ga snašle u životu i dalje hrabro ide naprijed. U novom nastavku otkriva što se događalo nakon nove operacije te zašto je neko vrijeme proveo u Italiji

Nakon tri sata provedena u sobi mama je zahtijevala da me prebace na odjel. Čim sam bio prebačen, tražio sam jesti, ali nisam smio zbog anestezije i mogućeg povraćanja. Sestre na odjelu bile su jako ljubazne i izlazile su maksimalno u susret. Bližio se vikend i tijekom njega sam opet imao problem s gipsom. 

Morao sam ležati na leđima s gipsom do kukova raširenih nogu, ali tijekom noći od gipsa na petama sam imao velike bolove. Molio sam majku da mi puše u pete jer me je jako peklo. Majka je od sestre tražila da zove liječnika da se vidi u čemu je problem, ali sestra nije pozvala liječnika tvrdeći da je to normalno nakon ovakvih zahvata, no majka je znala da je nešto drugo u pitanju. 

Tražila je da skinemo gips, ali nisu htjeli to napraviti bez liječnika. S obzirom  da od bolova nismo spavali dva dana, majka je jedva dočekala ponedjeljak ujutro da stigne liječnik. Došao je u sobu i skinuli smo gips i ustanovio je da su se pete ognojile pa su zbog toga bili nepodnošljivi bolovi.

Nakon toga nisam smio imati gips na nogama. Morao sam ležati raširenih nogu s podmetcima ispod peta i tako sljedeća tri tjedna. U bolnici smo proveli idućih deset dana . 

S obzirom da je bilo ratno stanje u posjetu su mi uglavnom dolazile mamina majka i rodica . Majka bi me stavila u "kinderbed" koji  je imali kotačiće i onda bi me moja rodica vozila po odjelu da mi bar malo olakša bolničke dane. Nakon deset dana pušten sam na kućnu njegu. 

 Vrijeme mi je prolazilo uz Nintendo, Super Maria i kućne posjete. Kontrola je bila uredna nakon tri i po tjedna. Nekoliko mjeseci od toga odlučili smo otići u Italiju, (točnije u Bresciu) tražiti mišljenje njihovih liječnika. Mamin ujak koji  živi u Italiji, odveo nas je kod ortopeda specijalista koji me je pregledao i rekao: 

- To je takvo oštećenje mozga gdje nema puno pomoći, dijete je oštećeno u porodu. Neka nosi jedno vrijeme ortopedske cipele koje će dobivati odavde, ali nisu besplatne. 

Radite vježbe i puno pričajte s njim jer nažalost to neće biti njegova zadnja operacija. 

Na neki način majka je to znala , ali drugi oko nas su to teško prihvaćali. 

Vratili smo se kući i nastavili s terapijama. 

Majka me odvela i kod psihologa da mjeri moju psihičku dob, a usput je psihologinja radila i na vježbanju moje fine motorike i pričanja.  Sve kontrole su bile redovne kod psihologa, ortopeda i okuliste jednom mjesečno uglavnom.

Napunio sam šest godina. Bio sam predškolac. Vrijeme je bilo da se upišem ponovo u vrtić, no ni to nije prošlo bez problema…


hr Sat Apr 28 2018 08:10:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/58e6b1c3b47398a9068b456e/80

Plastične longete, promjena bolnice i nova operacija

Zadranin Antonio, završio je dva fakulteta unatoč poteškoćama koje su ga snašle u životu i dalje hrabro ide naprijed. U novom nastavku otkriva zašto su se kontrole odvijale svakih par mjeseci te kako je morao nositi plastične longete preko noći veći dio djetinjstva

Longete sam morao nositi tijekom spavanja svake noći, a nosile su se kako bi se spriječilo skraćivanje tetiva na nogama.  Zbog toga sam svaka tri mjeseca odlazio u Zagreb na kontrolu uzimati novu mjeru za nove longete jer sam rastao. Proces uzimanja mjera za plastične longete je bio takav da te gipsaju te od toga naprave plastične longete s odgovarajućim mjerama. Dodatna trauma za mene. U tom periodu sam hodao ravno, ali poput robota s vidnim strahom u sebi. Liječnik je bio jako zadovoljan jer je vidio da se radilo na meni. Novi prijedlog liječnika  bila je nova operacija stopala, na koju majka nije pristala jer bi zahvat bio pretežak i najmanje dva mjeseca bih morao provesti u gipsu sa svilcima na stopalima. 

Majka je odlučila otići iz te bolnice u Zagrebu i potražiti pomoć u bolnici Biograd Na Moru. Napredovao sam iz dana u dan. Liječnik je bio izrazito ljubazan i ugodan za promjenu. U tom periodu sam pohađao vrtić jer je moj neuropedijatar zahtijevao da ga pohađam kako bi se moja majka  malo opustila. Nisam smio imati temperaturu zbog opasnosti od konvulzija. Konvulzije su zapravo grčevi u mozgu kojima su skloni ljudi koji imaju oštećenje istog. Zbog tih stvari moja majka je bila jako oprezna i nije htjela da pohađam vrtić s obzirom na moju situaciju . Puzanje, hodanje, pridržavanje dok hodam.. sve je to moglo izazvati infekciju ili visoku temperaturu, a to se naposljetku dosta puta i dogodilo . 

I nakon nekoliko infekcija, problema sa zdravljem, majka je odlučila da više ne idem u vrtić.

Nakon nekog vremena  ponovo sam morao na operaciju prepona, ali ovaj put u bolnicu Biograd Na Moru. Sve  to što se oko mene događalo, podnio sam  iznimno korektno  iako sam bio malo dijete koje je lagano postojalo sve svjesnije vlastite situacije. Otišli smo u bolnicu Biograd na novu operaciju . Ovaj put  majka je bila sa mnom u bolnici. Bili smo sami u sobi. Sutradan ujutro bio sam na programu za operaciju. Otišao sam u 10 sati ujutro, a u šok sobu su me doveli u 13 sati , gdje su mi odmah doveli i majku da bude uz mene. 

Bio sam jako nemiran , vrištao i nemoguće me tada bilo smiriti vjerojatno zbog bolova. Majka se skoro srušila u nesvijest od svega toga…

U idućem dijelu ću nastaviti pričati o oporavku od navedene operacije. Kako je sve proteklo i kako smo se svi skupa nosili sa svim što je uslijedilo nakon ovog zahvata…

hr Fri Apr 20 2018 17:42:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin

Pročitajte još . . .