Željka i danas živi u blizini Vukovara, točnije u Berku, malenom mjestu tek nekoliko kilometara udaljenog od "dunavskog ponosa", a u kući, koja je bila mjesto gdje su mučeni brojni Hrvati, živi sa svojim mužem i kćeri.U njihovoj obiteljskoj kući ubijen je i njezin ujak, a svo sjećanje na te dane danas Željka pretače u stihove na papiru pa je prošle godine u Šibeniku predstavila i zbriku poezije "Moja rijeka suza" o pričama koje i 27 godina poslije imaju istu težinu i isto breme u sjećanje na prošle dane.
Željka je te, 1991. godine, imala tek šest godina, a i danas u svom ormaru posjeduje plavi kaputić iz tog vremena:"Ništa mi to nije značilo dok sam bila manja, ali kako sam starija sve više sam vezana uz taj rat. Svoju kćer, moj muž i ja, učimo da nikoga ne mrzi i pokušavamo joj objasniti što se tih godina događalo u Vukovaru i kakvo je bilo djetinjstvo njezinog oca i majke. Posebno smo to pokušavali kada su oslobađali generale Markača i Gotovinu."
Vukovar, mnogo godina poslije, podijeljen je na hrvatsko i srpsko stanovništvo, svake godine se tu uoči 18. studenog preseli politička scena i mnoštvo branitelja i ljudi iz svih dijelova Hrvatske koji odaju počast žrtvi Vukovara koji je bio kao nadoknada za cijelu Lijepu našu.
"Život u Vukovaru koji je prije rata brojio oko 90 tisuća ljudi, a sada tek 30 nije nimalo lagan. Posla, kao i svugdje nema, mladi obrazovani ljudi odlaze "trbuhom za kruhom" van Hrvatske. Danas je to grad duhova!", kazuje Željka Mitrović Jurić.
Zaista je posebna priča oko Željke i slike koja je obišla svijet, a u tim trenutcima je prikazivalo život Hrvata koji trpi udarce neprijatelja. Slika je nastala nakon što su vojnici JNA ubili Aleksandra Acu-Labu, Željkina prijatelja koji je cijeli rat proveo s njom i obitelji, a odvojili su ga na izlazu iz Veleprometa kao čovjeka iz Njemačke te kasniji ubili rafalom metaka.
Uz toliko tužnu priču Željku, na njezinom životnom putu, pratila je i nebriga vlasti koji su se na račun njezina tužnog lica obogatili. Kako kaže, u razdoblju kada je predsjednica bila Jadranka Kosor, Željki je trebao doći tepih koji nikada nije ugledala, za nju i obitelj skupljali su i Goran Ivanišević i Tonći Kukoć, a ni početno slovo od marke Željka i njezina obitelj dobili nisu.
Željkino djetinjstvo bilo je naglo ugašeno u Vukovaru, razdoblje koje svako dijete pamti sa svojim radostima i uživanjem za Željku i mnoge njezine vršnjake ostalo je u sjećanju krvi, ruševina i plača kojeg nitko nije mogao zaustaviti. Svatko je izgubio nekog svog, bilo brata ili oca, susjeda ili rođaka, ali u tom trenutku nitko nije bio neokrznut. Hrvatska je na sve strane tada popuštala, iz svakog dijela teklo je breme teškog vremena koje su Hrvati, niti krivi niti dužni, proživljavali. u priči "Nikad više suza" u idućem nastavku donosimo priču o Siniši Glavaševiću, ugašenom glasu čije riječi odzvanjaju još i danas, a ovu priču završavamo na prigodan način - pjesmom "Pismo Aci" koje je 19. studenog 2002. godine napisala Željka Mitrović Jurić.
Dragi Aco, danas je 11 godina kako te nema. Oni zli okrutni ljudi ugasili su tvoj mladi život.
Da, Aco, prošlo je toliko vremena...
Tvoj mladenački osmijeh još uvijek spava u mom srcu. Ljudi kažu: bila si mala, ne možeš se sjećati ničega. Neka oni samo tako misle. Samo ja znam što mi je u srcu i duši...
Devet je sati ujutro. Otvaraju se željezna vrata skloništa, polagano, ali u strahu, svi stajemo iz njega, stajemo u kolonu... Vani stoje bradati vojnici puni mržnje, bez osjećaja i bez imalo savjesti i viču: »Brže!« Nebo je sivo, staze su pune ruševina i cigli, tišina je... Samo se čuju jecanje, plač i koraci... Dragi Aco, sad mi je jedina želja da nađem tvoje kosti i pokopam te kako treba.
Kad bih bar mogla naći zlikovce koji su te ubili...