Article

http://www.dalmacijanews.hr/files/5a9144242af47f8d0b8b4689/80

Ne volite ponedjeljak? Počnite pratit blog Hello_Monday i možda vam postane draži!

Hello_Monday je prvi dalmatinski blog koji slavi ponedjeljak. Upravo zbog toga što ga ne slavi gotovo nitko, a znate kako ide kod nas Dalmatinaca #uvikkontra, kazuje nam mlada Antonela.

Antonela Bokan mlada je knjižničarka koja već neko vrijeme piše blog pod nazivom Hello_Monday. Teme su svakodnevne i većini zanimljive, a objavljuju se, kao što i sam naziv kaže- ponedjeljkom. Mi smo pročitali objavu pod nazivom "Biži ća! Neću!", što nas je i ponukalo na razgovor s mladom, svestranom Antonelom. 

Malo o blogu, otkad ga pišeš i zašto ima naziv Hello Monday? Voliš li ponedjeljak ili je nešto drugo u pitanju?

Prvi tekst bloga kaže: „Nakon dvi godine šta si živia u obliku fejs stranice kod našeg Marka, odlučila san reći abrakadabra i pretvoriti te u blog. Digla san te na veću razinu, ušli smo u ozbiljan biznis.“

Hello_Monday prvotno je zaživio kao Facebook stranica u listopadu 2015., a blogom je postao 12. veljače ove godine, kad slavimo naš novi rođendan. Ideja o Facebook stranici došla je nakon pisanja bilješki na privatnom Facebook profilu gdje sam u obliku duhovitih priča prepričavala događaje iz svakodnevnog života. Kako sam nailazila na dobre kritike, odlučila sam svojoj najvećoj ljubavi, pisanju, posvetiti više prostora i tako je krenulo. Od bilješki do stranice, od stranice do bloga.

Blog je inspiriran ponedjeljkom iz razloga što ga većina ljudi ne voli. Iskreno ponedjeljak nije moj najdraži dan, no upravo zbog toga, da bih smanjila opće neraspoloženje društva čiji sam punopravni član, odlučila sam ga pisati baš prvi dan u tjednu i nazvati ga Hello_Monday.

Pri pisanju tekstova trudim se prenijeti nešto pozitivno i inspirativno ili pak lagano i opuštajuće, kako bih svojim čitateljima, a i sebi, unijela dozu optimizma ili ih inspirirala na konkretne i konstruktivne promjene. Zanimljivo je da na ovaj način često puta inspiriram i samu sebe i osvijestim da ako je čovjek sretan ne postoji nikakva razlika između ponedjeljka i petka.

Otkud crpiš teme? Kako su ljudi dosad reagirali na tvoje pisanje?

Teme najviše crpim iz stvarnih životnih situacija u kojima sam se sama našla. Uvijek ponavljam kako je, ma koliko god nam mašta bila moćno oružje djelovanja, nemoguće dobro pisati o onome o čemu nemamo pojma. Imam 26 godina no to ne znači da do sada nisam doživjela mnogo toga o čemu mogu napisati dobar tekst. Osim iz vlastitog iskustva mnogo čitam, kako dnevne novine i portale tako i knjige iz različitih područja znanosti. Također, često s prijateljima raspravljam o različitim temama pa sve to zajedno spojim u priču koja ponekad jedva dočeka ponedjeljak kako bi se objavila.

U svakom poslu pa tako i u pisanju postoje dobre i loše kritike. One dobre me uvijek razvesele, dok one loše prihvatim i o njima intenzivno razmišljam. Konstruktivne loše kritike najmoćnije su sredstvo napretka i zahvalna sam na svakoj koju sam primila. Na pisanju se treba raditi, talent je samo vjetar u leđa, na nama je koliko ćemo ga razvijati i do koje mjere izbrusiti.

Facebook stranicu Hello_Monday prati nešto manje od 400 ljudi, no zanimljivo je kako sudeći prema statistikama, čitanost tekstova premašuje tisuću klikova, što me između ostalog i potaknulo na ideju da stranicu reinkarniram u blog.

Ostaješ samo pri blogu ili ćeš se jednom okušati i u pisanju nečeg drugog? Ili već to radiš?

Autorica sam romana „Mjesto mojih sjećanja“ izdanog 2013. godine putem Redak web knjižare po principu printa na zahtjev. Oni koji su ga pročitali imali su za njega većinom pozitivne riječi što me iskreno razveselilo, s obzirom da je princip izdavanja bio potenciran isključivo s moje strane kao autora. Kao knjižničarka sjećam se da sam najsretnija bila kad bih upisala ime romana u knjižnični katalog i vidjela da je zadužen, da se doista čita, ne znam s čime bih usporedila taj nevjerojatan osjećaj!

Moj drugi roman „Mrlja“ hibernira napisan i lektoriran u folderu mog računala u nadi da će jednog dana pronaći izdavača.

Ono na čemu trenutno intenzivno radim je izdavanje putopisa „Danke für Alles“ napisanog za vrijeme stručne prakse u Austriji, kod gospodina G., kako u putopisu nazivam Graz, grad u kojem sam u tom periodu živjela. Putopis je ujedno i priručnik za sve one koji odlaze na razmjenu u drugu zemlju i izvrstan je kao podrška u procesu prilagodbe na novonastale životne uvjete. Rukopis je dobio dvije recenzije od priznatih hrvatskih autora, pa se iskreno nadam kako ću uskoro uspjeti realizirati svoje planove.

Osim toga pišem i poeziju, sudjelovala sam na večerima poezije zadarske pjesnikinje Emilije Vučkov Mijatović, za ovogodišnje Valentinovo poeziju sam čitala na koncertu u Muzeju grada Šibenika, a vodim i instagram profil bokanella_versus gdje redovito objavljujem pjesme popraćene vlastitim snimljenim fotografijama.

U svojoj posljednjoj objavi kažeš da nećeš bižati ća. Nikad i ni pod kojim uvjetima? Recimo da nemaš posla i budućnosti u Hrvatskoj?

Citirajući Hello_Monday ovo su moji uvjeti:

„Neću sve dok mi neka zemlja ne ponudi život u kojen bi rasla ja i svojin djelovanjen utjecala na razvoj društva, smišljala fantastične ideje i realizirala ih u korist svih nas. Imala toliko love da se pretplatin na paket kozmetike kod Yvesa Saint Laurenta, i misečno omogućin smještaj i odličan vikend provod onima s moje strane duše. Ko ovo sve uspije u našoj zemlji, taj je sritan čovik a ja iman neku tendenciju biti upravo to. Sritan čovik.“

Smatram da je svatko zaslužan za vlastitu sreću. Ako čovjek vjeruje u sebe i odluči biti sretan i uspješan to može učiniti bilo gdje na svijetu pa tako i u Hrvatskoj, iz koje nažalost dobar dio mladih i sposobnih ljudi bježi. Nemaju svi „čovika od čovika“ pa su daleko dogurali i to su za mene izuzetno hrabre duše kojima se divim i koji dokazuju kako je moguće biti doma i biti sretan.

Napisala si da si na stručnom osposobljavanju, što nakon toga, nadaš li se da ćeš ostati na istom poslu?

Diplomirala sam knjižničarstvo na Odjelu za informacijske znanosti u Zadru i za svoju budućnost se ne bojim. Volim svoju struku, volim pisati, volim čitati, istraživač sam. Sudjelovala sam na brojnim konferencijama u polju znanosti za koje sam se školovala i iza mene je nekoliko objavljenih stručnih radova. Knjižnice su čarobna mjesta koja čovjeku mogu ponuditi ono za što nikad ne bi pomislio da u knjižnici može pronaći. U tome je sva ljepota knjižničarstva, u događanjima koje knjižnice u svojim prostorima provode i u pisanim, a danas i digitalnim čudima koja se u njoj kriju. Naravno ništa od toga ne bi bilo moguće da ne postoje svi ti divni ljudi koji nas u potrazi za vlastitim čudima posjećuju i kod nas borave.

Što se tiče stručnog osposobljavanja radim u knjižnici Arheološkog muzeja u Splitu. S obzirom na česta negativna iskustva na stručnom osposobljavanju, tko me god pita svima kažem isto: „Nisam mogla bolje.“ Naučila sam mnogo i uistinu radim ono za što se osposobiti trebam. Naravno da bih voljela nastaviti raditi u knjižničarstvu, a vrijeme će pokazati hoće li se moje želje ispuniti ubrzo ili ću za njih trebati još neko vrijeme pričekati

Koga od blogera pratiš?

Nemam uzor u pisanju svojih tekstova, razmišljanja sam kako se kreativno pisanje ne može pisati po uzoru na nekog, individualnost je tu veoma snažna i svatko tko piše zbog toga što jednostavno u sebi zna da je „čovik od pisane riči“ izrazito je jedinstvena i kreativna osoba.

Ono što vam može biti uzor su poticaji koje primamo od ljudi koje pišu. Mladim, vrijednim, tajnim autorima to mnogo znači, ta inspiracija i osvještavanje za izlazak iz sjene. Ovdje bih izdvojila blogericu i književnicu Ingrid Divković koju redovito pratim i čiji sam članak nedavno pročitala u magazinu Sensa. Tu večer pročitala sam rečenicu koja me potaknula da vam se javim: „Svoje sam tekstove pisala srcem, samovoljno ih slala brojnim portalima potpuno besplatno što i nije čudno s obzirom na to da sam bila nepoznati autor.“ Odnekud treba početi, zar ne?

U današnje vrijeme digitalnog doba i društvenih mreža uzor za promociju svog rada pronašla sam u srednjoškolskoj kolegici Matei Erceg koja je nedavno postala vlasnica agencije za internet marketing, čiji je glavni posao vođenje društvenih mreža onima koji se bave određenim poslom, a nemaju vremena za promoviranje svojih proizvoda na društveno mrežnom tržištu. Ona je stavila točku na moju ideju u pretvaranju Hello_Monday facebook stranice u blog i osvijestila koliko je truda potrebno da bi se danas na digitalnoj kazališnoj pozornici predstavili svijetu.

Kako sam u blog svijetu jedva pola mjeseca, još uvijek nemam listu blogera koje pratim, no i prije nego sam odlučila pokrenula vlastiti, osim Ingrid sam pratila, a pratim i dalje tekstove Andree Cukrov, Elle Dvornik, Igora Černešeka, Tomice Šćavine...

Zanimljivo je da pišeš u dijalektu, sviđa li se to ljudima oko tebe?

Blog je mrežni alat na kojem si ti svoj na svome, nitko ti ne postavlja pravila o tome kako moraš pisati. Ta sloboda koja mi dopušta da budem ono što jesam je nešto što me pokreće i jednostavno sam željela pisati u dijalektu jer se na taj način najbolje izražavam u temama kojima se moj blog bavi. Sviđa se meni, to je najvažnije, a sviđa se i mojoj šačici pratitelja. Isto tako, vjerujem da će se svidjeti i onima koji će za mene tek doznati i veoma sam uzbuđena zbog toga.

Mislim da sam pročitala da ćeš objavljivat svaki ponedjeljak jedan tekst? Hoćeš li se moći držati toga?

U dvije godine pisanja ponedjeljkom dobro sam se disciplinirala, tekstove većinom pišem nedjeljom navečer. Ipak, moram priznati da ponekad napišem tekst u trenutku kad me uhvati inspiracija bez obzira u kojem je danu i trenutku u danu riječ. To su magični trenuci koji se ne smiju propustiti, no napisano svakako objavim samo ponedjeljkom.

Želiš ljude svojim pisanjem inspirirati. Jeli ti to do sad pošlo za rukom?

Pisci su oduvijek bili poticajne i inspirativne osobe i smatram da je cijela svrha ljudskog života u inspiriranju drugih, jednako tako i samih sebe, što se automatski veže na ispunjenost vlastitim životom. Ne morate biti pisac da bi nekog inspirirali, važno je da bilo što čime se bavite usmjerite na dobrobit društva i okoline u kojoj živite. Znam da nisam ja bila ta koja je odabrala da piše, pisanje je odabralo mene. Sve važno što mi se dogodi jednostavno moram postaviti u pisani oblik, na taj način se razvijam, opuštam i liječim. Pisanje je moja terapija. Kako sam napisala u jednom Hello_Monday tekstu: „Moje pisanje meni doslovno život znači, shvaćate li koliko je važno ne odustati od onog šta želite raditi?“

Što se tiče inspiriranja drugih u praksi, dosad mi se često puta znalo dogoditi da bi mi se ljudi javili citirajući određeni dio mog teksta uz poruku kako sam ih nasmijala, dotaknula, potaknula na nešto, nešto što može prerasti u svašta, a svašta je polje bezgraničnih mogućnosti.

Čime se još baviš u slobodno vrijeme? Neki hobiji?

U slobodno vrijeme treniram suvremeni ples u plesnoj udruzi „Tiramola“ koju vodi Nikolina Dolfić. Trenutno vrijedno radimo na predstavi „Vaše vrijeme je isteklo“ čija će premijera biti 21. travnja u Amfiteatru Doma mladih. Osim toga završila sam tečaj za fitness instruktora uz glazbu te bi se i u tom poslu voljela okušati u skoroj budućnosti. Pisanje, knjižničarstvo i kretanje, moj život u tri riječi.

Za kraj, poruka čitateljima.

Hello_Monday je prvi dalmatinski blog koji slavi ponedjeljak. Upravo zbog toga što ga ne slavi gotovo nitko, a znate kako ide kod nas Dalmatinaca #uvikkontra.

Blog možete pratiti na: https://hellomonday914228183.wordpress.com/ a možete me pronaći i na Facebook stranici bloga https://web.facebook.com/Hello_monday-715799481887431/ jedva vas čekam upoznati u našem inspirativnom digitalnom okruženju.

Prenosimo vam i temu prošlog ponedjeljka "Biži ća! Neću!".

Alo_M.!

U zadnjih nekoliko miseci,  bolje rečeno godina, pratin trend masovnog iseljavanja mladih ljudi u strane zemlje. I ja sama, boravila san u Grazu na 4 miseca di san odradila stručnu praksu i nepovratno se zaljubila u divan grad na G. Da su mi ponudili da ostanen, ostala bi. Radila bi posa koji volin, živila u lipomu gradu s dobrin životnin standardon i trčala svako jutro uz Muru s desecima ostalih zaljubljenika u trčanje. Onda bi upoznala nekog austrijskog princa, možda prije balkanskog (jer si u stranoj zemlji uvik stranac) i živila sritno do kraja života.

Nisan dobila ponudu pa san se vratila doma. Di je sunce, more, kamena Dalmacija i di kava traje minimalno uru i kvarat.

Ljudi koji otiđu vanka i radu posa za koji su se školovali, napreduju u svojoj struci i za to zarađuju dobre pare su sritni ljudi. Šta će raditi doma isto to za doslovno nikakve šolde.

Ono zbog čega me uvati tuga je kad čujen priče svojih pametnih sposobnih prijatelja koji priko granice stoju iza šanka, ne pričaju ništa jer nisu još dobro naučili jezik i daju kave tamo nekin livin ljudima, u svrhu zarade veće love u državi koja ima viši standard od naše pa se sve na kraju svede na isto. Zaradiš, platiš stan i režije, nešto ti više ostane pa pošalješ materi. Nisu sritni, nisu ispunjeni, stalno in nešto ili neko nedostaje.

Ono šta me još više rastuži je šta ne shvaćaju da nemaju vrimena, pa maštaju o življenju pravog života za nekih deset godin. Nisu ni svjesni šta će in prije svega učiniti takav način življenja i depresivno stanje uma koje prolaze u uvertiri napornog rada u godine sriće koje slijede.

Nema budućih godina sriće. Nemate pojma šta van budućnost može doniti. Možda svašta lipoga, a možda i ništa, sve je to kocka. Koliko god se psiholozi ponavljali nikako da shvatimo da triba živiti sad, najlipše i najbolje šta možemo.

Volin svoj život i volin ljude s kojima dilin taj život. Nevjerojatno bi lagala kad bi otišla vanka i rekla: “Dobro je, sritna san jer konobarin, dođen doma, legnen, poiden neki junk food, proveden dvi ure tipkajući s dragin ljudima priko aplikacija, otuširan se i sutra opet isto. J**** mater državi šta me prisilila na ovakav život, a onda se smirin kad posjetin grad u okolici u kojen još nisan bila.”

Pročitala san ovu rečenicu četiri put i duša mi se stegla. Kažu mi: “Biži ća!” Neću.

Već dobro znate da su sitnice one šta život znače.

Leći s prijateljicon na kauč i blejati u ljepoticu i zvijer po deseti put, diviti se čudima svita i divnin zemljama s poznatin licima, ne tamo s nekin Patrikon iz Makedonije kojeg san upoznala prekjučer pa smo sad cimeri, a sutra ćemo se poklati oko mrvica kruva na stolu u kužini. Biti zadovoljna sobon, onime šta vidin u ogledalu, ne vrtiti po instagramu i misliti blago joj se ja ću ovako za deset godin, nećeš, zaboravi na to. Lipo je imati lipu kosu, ljubičastu maskaru i uredne nokte jer si k vragu mlada cura koja voli i triba biti lipa i uredna, sebi, ako voliš i drugima. Otići sa sestron u šetnju, sisti, mučati. Slaviti rođendane onih koje volin, biti uz njih kad se smiju i kad plaču. Zagrliti, biti prisutna.

Zbog svih tih enormno važnih “sitnica” ne bi nikad minjala svoj sadašnji život za život rečenice u navodnicima. Skrenula bi i završila na psihoterapiji lupajući se katridon u glavu ka u predstavi suvremenog plesa na kojoj trenutno radimo.

Nemamo vrimena. Za tuge, loše misli, nepotreban umor, stres, lošu kožu, kilograme viška ili manjka. Za sve ono šta će se na nama viditi zbog uvertire u budućnost sriće. To nije život, to je patnja. Interesantno je da patnja nije nužna, patnja je izbor.

Kažu mi: “Biži ća!” Neću.

Neću sve dok mi neka zemlja ne ponudi život u kojen bi osim mog bankovnog računa rasla ja i svojin djelovanjen utjecala na razvoj društva, smišljala fantastične ideje i realizirala ih u korist svih nas. Imala toliko love da se pretplatin na paket kozmetike kod Yvesa Saint Laurenta, i misečno omogućila smještaj i odličan vikend provod onima s moje strane duše. Ko ovo sve uspije u našoj zemlji, taj je sritan čovik, a ja iman neku tendenciju biti upravo to. #sritančovik

Monday_Wiseday.

Vaša Antonela.

 


hr Sat Feb 24 2018 12:01:10 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5b2928062af47f8a368b484d/80

Trodnevni besplatni program u Splitu: Saznajte kako ljutnja utječe na zdravlje te može li biti korisna...

Prijave su obvezne
U Splitu se od 22 do 24. lipnja održava trodnevni besplatni program pod naslovom "Od ljutnje do zadovoljstva" koji počinje u petak 22.06. od 19 do 20,30 sati u prostoru Udruge Kadulja, Lička 7. 

Teme koje će dotaknuti program su o tome kako ljutnja utječe na zdravlje i odnose, kako nam stara uvjerenja aktiviraju ljutnju, može li i ljutnja biti korisna i kako izaći iz  usvojenog obrasca reagiranja ljutnjom... 

Program će se nastaviti 23.06. od 10 do 13 sati s temom  "ZAUZMITE SE ZA SEBE I IZRAZITE SVOJE POTREBE", a završit će u nedjelju, 24.06. od 10 do 13 sati s temom "NA AGRESIVNOST ODGOVORITE MIRNO I KONSTRUKTIVNO".
 

Program  se ne naplaćuje, ali su donacije dobrodošle.
 Voditeljica je Sandra Baksa koja vodi tečajeve meditacije, samovodstva, nenasilne komunikacije te radionice samorazvoja u okviru Centra za duhovni razvoj Brahma Kumaris u Zagrebu. 

 Prijave su obvezne, a prijaviti se možete na 091 1770 550 ili bks_wsu@hotmail.com  
hr Tue Jun 19 2018 17:58:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5b291cc02af47f673f8b45e7/80
Foto: Jadran Babić i privatna arhiva

Grupa Pink Panther ima novi singl, na promociji se okupili poznati splitski glazbenici

Pjesmu „Vatre ljubavi“ potpisuju Nataša Reić Matković i Ivan Komić koji su zaduženi za glazbu, poznati back vokal i autor Teo Brajčić za tekst, potpisan kao glazbeni producent je Nikša Bratoš kojem je aranžman pripremio Ivan Komić

U restoranu „Gusar" sinoć je održana promocija novog video uratka splitske grupe Pink Panther za pjesmu „Vatre ljubavi". Objavom nove pjesme Pantherovci su proslavi tri godine suradnje sa svojom pjevačicom Natašom Reić Matković.

-Izuzetno sam sretna večeras, zahvaljujem se svim ljudima koji su nas podržali u ovom projektu koji nam puno znači. Ova četiri mušketira su moja energija, moja snaga, moja volja. Doživljaj je još i veći kad na svojoj pjesmi radiš s kolegama koji sviraju u drugim bendovima, a s tolikom ljubavi ti pomažu da stvoriš jednu dobru glazbenu priču. Ovo je početak naše nove ere, radujem se svemu što je pred nama – ushićeno će Nataša koja sa svojim bendom nastavlja raditi na autoskim pjesmama.

Nataša je dugogodišnja suradnica Doris Dragović te je izdala i solo singl „Voli me za sjećanja“, no pjevačica kaže da se ipak više vidi kao dio benda jer je ljepše ovakve trenutke dijeliti s ekipom nego ih prolaziti sam.

Pjesmu „Vatre ljubavi“ potpisuju Nataša Reić Matković i Ivan Komić koji su zaduženi za glazbu, poznati back vokal i autor Teo Brajčić za tekst, potpisan kao glazbeni producent je Nikša Bratoš kojem je aranžman pripremio Ivan Komić. Back vokale su otpjevali Teo Brajčić i Brankica Brodarić, dok je za video zaslužan Matko Petrić. Ne treba izostaviti i partnere spota Queen Company(Tomi Božiković i Saša Marić) te zadarske klubove Podroom i Maraschino koji su ustupili prostor za ovu energičnu video priču.

Veliku podršku bendu je dao Split Stars, a među njima se istaknuo Alen Nižetić koji nije skrio zadovoljstvo.

-Ja samo mogu pohvaliti sve ove dobre ljude koji su napravili odličnu pjesmu i ovom prilikom im još jednom čestitam. Danas je teško biti drukčiji, teško je napraviti nešto što će se ljudima odmah svidjeti, ali oni su u tome uspjeli. Ja im samo mogu poželjeti sreću i da tako nastave pa da se uskoro opet okupimo u ovako velikom broju – rekao je Alen.

Osim Alena, promociju nije propustio Ivan Huljić, Petar Dragojević, Jare i Sunara iz Dalmatina, Mirella Meić, Zorica Maržić, Čubi, Jan Ivelić, Ivica Kodžoman, Emma Uvalić, Marko Jelavić te brojni drugi splitski glazbenici.


hr Tue Jun 19 2018 17:10:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5b28f3392af47f96388b47be/80

INTERVJU Hari Varešanović: Volim Split i sve splitsko, a na Sustipanu ću se pokazati u pravom svjetlu

U intervjuu s Harijem Varešanovićem otkrili smo neke nepoznate detalje iz Harijevog života, kao i što ga veže za grad podno Marjana

Hari Varešanović, svima poznatiji kao Hari Mata Hari, zasigurno je jedan od značajnijih glazbenika u našoj regiji. Iza njega je skoro 30 godina uspješne karijere, a njegove pjesme kao što su "Strah me da te volim", "Ne lomi me", "Baš ti lijepo stoje suze", "Prsten i zlatni lanac" te mnoge druge – popularne su i danas. Album „Ćilim“, koji je izašao prije dvije godine, njegov je petnaesti album, a obožavani Bosanac ga ujedno smatra i omiljenim. Povodom dolaska na splitski Sustipan 4. srpnja, porazgovarali smo sa šarmantnim 57-godišnjakom koji ne skriva uzbuđenje što će se sa Splićanima ponovo susresti nakon punih deset godina.


Prošlo je deset  godina otkad ste se zadnji put susreli sa splitskom publikom? Kakvu je pamtite?

Ne želim da ispadne isprazno i klasično, ali splitska publika je zaista posebna. Imaju izvrstan sluh za dobru glazbu i britki su kritičari. Iako nisam održao koncert skoro deset godina, splistka publika je vjerno pratila moj rad. Bilo je Splićana na mojim koncertima širom regije. Nisam dugo bio u Splitu, ali je zato Split dugo u mome srcu. Sad razumijete zašto se toliko radujem ovom koncertu.

Koje su Vam prve asocijacije na spomen Splita?

Kao i mnogima: Hajduk, more, splitska riva, mediteranska klima, dalmatinski specijaliteti, stare Dioklecijanovu zidine, kao i divne Splićanke. Drag mi je mentalitet Dalmatinaca koji su poznati po svome “dišpetu” kako to dole već nazivaju. Mogao bih satima nabrajati asocijacije na Split, ali ovo je ukratko ono što me u stotinci asocira na Split.

Što je presudilo da upravo ovo ljeto napravite koncert?

Posložile su se kockice i poslije turneja širom Europe došlo je vrijeme da obradujem i svoje drage fanove u Splitu. Ovo je ujedno i najava druženja s hrvatskom publikom koja neće ostati samo na Splitu. Slijede koncerti i u drugim gradovima, a o svemu više bit će svi na vrijeme informirani. Ne smijem sve odavati (kroz smijeh će Hari).

Što pripremate za Split? Koliko ćete se fokusirati na pjesme sa zadnjeg albuma „Ćilim“, a koliko na dobre stare hitove grupe?

Kada biram pjesme koje ću pjevati na svojim koncertima teško je izdvojiti neku jer su mi sve posebne, a tako i mojoj publici. Splitska publika će čuti dobre note Hari Mata Harija, ali i nove pjesme koje su postali veliki hitovi. Pjesma Ćilim, Staromodan tip su odlično slušane u Hrvatskoj. Za 4. srpnja pripremam mix svega pomalo i želim da to zaista bude “ koncert ljeta” u Splitu.

Zašto ste se odlučili baš za Sustipan za kojeg kažu da pruža najromantičniji ambijent u ovim krajevima?

Na poziv organizatorice, rekla mi je kako je Sustipan iznimno čarobno mjesto za nastupe, a posebno za romantičnu glazbu te dodala kako smo ja i Sustipan savršen spoj. U to sam se uvjerio vidjevši fotografije samog mjesta. Netko tko pjeva romantične pjesme, stvara romantičnu glazbu i u dubini duše je veliki sanjar pa i romantik, pronađeno je idealno mjesto da se pokažem u pravom svjetlu upravo na Sustipanu.

Za zadnji album „Ćilim“, 15. po redu, kažete da je najbolji u Vašoj tridesetogodišnjoj karijeri, što ga izdvaja od ostalih?

Svaki album ima svoju priču i poseban je na svoj način. “Ćilim” je album u kojem je spojena povijest glazbene karijere. Uspjeli smo stvorit kroz glazbu prošla, sadašnja i buduća vremena. Ono najbitnije, željeli smo da " Ćilim " bude omiljen kod svih generacija i to nam je “pošlo za rukom”.

Na albumu ste dosta koketirali s britanskim popom, jeste li se na takav način htjeli više približiti mlađoj publici?

Privatno volim tu vrstu glazbe. To je ipak stara dobra glazbena škola. Donio sam nešto drugačije i zanimljivije i drago mi je što je prihvaćena kod svih generacija.

Kako komentirate glazbenu scenu u regiji općenito? Družite li se s mladim glazbenicima, čini li Vam se da s jednakim žarom, kao i Vi nekada, ulaze u profesionalni svijet glazbe?

Ja sam jako kritičan. Sve je to individualno. Svatko danas može pjevati i neka pjeva. Još ako pronađu put do nečijeg uha i srca, odlično! 

Družim se s mladima glazbenicima, s onima koji imaju urođeni talent. Čast mi ih je poznavati ali i surađivati. Vremena i trendovi se mijenjaju pa tako i put za ulazak u svijet glazbe. 

Trenutno su sevdalinke postale dosta popularne, čini li se i Vama to?

Meni su uvijek bile popularne i omiljene. Odrastao sam u obitelji gdje je sevdah bio prva ljubav, koju sam naslijedio od svoga djede Mehaga Varešanović koji je poznati bosanski sevdalija. Sevdalinke rado zapjevam na svojim koncertima, što ću napravit i u Splitu. Zvuk sevdaha nikada ne izlazi iz mode i vidim kako je sve popularniji, što me veseli. 

Imponira li Vam još uvijek što Vas žene diljem regije, ali i svijeta, toliko obožavaju?

Bio bih lažno skroman kada bih rekao kako mi nije drago. Ističem kako sam ipak ponosan što je to povezano i sa mojom glazbom koju izvodim. Odlično se nosim s tim. Ruku na srce, najviše volim što vole moje pjesme.

Imate troje djece i svi su visoko obrazovani ljudi, je li Vam žao što se nitko od njih nije odlučio za glazbu?

Nikada se nisam miješao u odabir profesije svoje djece, iako su glazbeno talentirani. Scena ih previše nije privlačila. Drago mi je što su sretni u svojim osobnim odabirima i zbog toga sam sretan. Muziku vole ali na drugačiji način od mene. 

Osjećate li se drukčije otkad ste postali djed?

Kažu da se unuci vole više od djece i da unose novine u život. Slažem se s tim. Ponosan sam djeda dva predivna unuka, koji me svakim danom uče nečemu novom, kao i ja njih. Kroz unuke spoznajete neki novi zanimljiviji svijet obojan predivnim bojama.

Za sebe kažete da ste staromodan tip, što to znači u Vašem slučaju?

Staromodni tip za mene je romantični dječak, zarobljen u tijelu muškarca, koji još vjeruje u iskrene ljubavi i emocije. Da, ja sam običan staromodan tip.

Inače, ulaznice možete kupiti u Cox baru (Trstenik), La Luna baru (Hrvatske mornarice), trafici Snoopy (Kaštel Lukšić) i onlin na Adriaticketu  i Croatia tickets.


hr Tue Jun 19 2018 14:15:12 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5631393b0e01c00e298b462b/80
Foto: Ilustracija

Istraživanja pokazala: Žene opraštaju nevjeru češće od muškaraca

Postoje različite studije o varanju u brakovima, ali posljednje je donijelo vrlo iznenađujuće rezultate
Iako je prema istraživanjima svaki pet muškarac u Velikoj Britaniji u jednom trenutku svog braka bio nevjeran, posljednja studija pokazala je nevjerojatne rezultate: muškarci mnogo rjeđe prelaze preko nevjere svoje partnerice nego što je to situacija sa ženama.

Kako donosi Independent, čak 27 posto muškaraca upustilo bi se u ljubavnu avanturu s prijateljicom ili kolegicom s posla, prenosi Život i stil.

Slični rezultati bili su i među ženama, njih 15 posto upustilo bi se u avanturu s kolegom s posla, dok ih nešto više, 17 posto mašta o odnosu sa šefom.

Kao razlog, i muškarci i žene navode nezadovoljstvo u vezi, kao i manjak fizičke privlačnosti. Ono što je posebno iznenađujuće je podatak da i muškarci i žene varaju da bi njihova veza bila bolja, a ne obrnuto.

Muškarci varaju češće, a opraštaju rjeđe

S obzirom na to da muškarci ipak varaju češće, bilo bi logično da sama prevara u braku za njih predstavlja manji problem. No, stvar je upravo suprotno. Nedavna istraživanja pokazala su da žene mnogo češće prelaze preko nevjere svog supruga, nego što su to u stanju napraviti muškarci.

Kao razlog češćeg opraštanja prevare, žene su navele djecu i strah da rastavom ne budu dodatno povrijeđena.

hr Tue Jun 19 2018 12:41:02 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin

Pročitajte još . . .