18.11.2019. u 09:07h
I kad je bilo teško, kad je oko srca stezala nemjerljiva tuga gubitka svojim je toplim riječima, a u isto vrijeme i zabrinjavajućim i prestrašenim glasom donosio 'novo svjetlo' iz stradalog Vukovara
Rođen na početku studenog 1960. godine kao odabran u ratnom novinarstvu s 'razorene ravnice' Siniša Glavašević stao je na prvu crtu obrane grada i branio je ono što je neprijatelj htio uzeti.
Vijesti iz razorenog grada širio je s optužbom svima onima koji su učinili da njegov grad više nije isti kao prije, ali u isto vrijeme je širio i poruku ljubavi, mira i zajedništva koju je crpio u svim tim ljudima, roditeljima, djeci, bakama i djedovima koji su tih dana prolazili pred njegovim očima uplakani, unakaženi, s tugom u srcu.
Svoj put s pravom težinom ratnog izvjestitelja i urednika Hrvatskog radija Vukovar krenuo je na svoj 31. rođendan, a i krhotina granate, koja mu je završila u tijelu, nije Sinišu obeshrabrila na njegovom putu. Svakodnevno je, nekoliko puta, slao izvještaje iz ratnog Vukovara.
Sinišina javljanja bila su iz podruma Vukovarske bolnice, a sve od 4. do 18. studenog svi su s nestrpljenjem čekali nove informacije od čovjeka koji je pravi primjer nepokolebljivosti.
- Optužujem vas gospodo, što ste dopustili da gladuju dok ste vi bili siti, zato što je vama bilo toplo, a njima hladno. Dok ste vi gasili žeđ pićem po vlastitom izboru u željenim količinama, njih ste osudili na jušnu žlicu vode - poručio je prije pada grada sabornicima te ih osudio jer, kako je napisao, između njih i četnika nije bilo nikakve razlike.
20. studenog nestalo je glasa koji je živio za svoj Vukovar, za svoju domovinu. I sam je, jednom prilikom rekao u svojoj pjesmi kako često poželi da se nije rodio u ovom vremenu te kako zavidi svim ljudima bez novca jer jedino što oni imaju je grad. Upravo je taj grad, iako razrušeni, pun krvi i nemira te zloće bio povod da napiše 'Priču o gradu' koja svaki put, u nekoj novoj mjeri, vrati sjećanja na tadašnja zbivanja u ratnom Vukovaru.
- Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?
Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.
Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?
Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa.
Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.
A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi! -
Vijesti iz razorenog grada širio je s optužbom svima onima koji su učinili da njegov grad više nije isti kao prije, ali u isto vrijeme je širio i poruku ljubavi, mira i zajedništva koju je crpio u svim tim ljudima, roditeljima, djeci, bakama i djedovima koji su tih dana prolazili pred njegovim očima uplakani, unakaženi, s tugom u srcu.
Svoj put s pravom težinom ratnog izvjestitelja i urednika Hrvatskog radija Vukovar krenuo je na svoj 31. rođendan, a i krhotina granate, koja mu je završila u tijelu, nije Sinišu obeshrabrila na njegovom putu. Svakodnevno je, nekoliko puta, slao izvještaje iz ratnog Vukovara.
Sinišina javljanja bila su iz podruma Vukovarske bolnice, a sve od 4. do 18. studenog svi su s nestrpljenjem čekali nove informacije od čovjeka koji je pravi primjer nepokolebljivosti.
- Optužujem vas gospodo, što ste dopustili da gladuju dok ste vi bili siti, zato što je vama bilo toplo, a njima hladno. Dok ste vi gasili žeđ pićem po vlastitom izboru u željenim količinama, njih ste osudili na jušnu žlicu vode - poručio je prije pada grada sabornicima te ih osudio jer, kako je napisao, između njih i četnika nije bilo nikakve razlike.
20. studenog nestalo je glasa koji je živio za svoj Vukovar, za svoju domovinu. I sam je, jednom prilikom rekao u svojoj pjesmi kako često poželi da se nije rodio u ovom vremenu te kako zavidi svim ljudima bez novca jer jedino što oni imaju je grad. Upravo je taj grad, iako razrušeni, pun krvi i nemira te zloće bio povod da napiše 'Priču o gradu' koja svaki put, u nekoj novoj mjeri, vrati sjećanja na tadašnja zbivanja u ratnom Vukovaru.
- Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?
Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.
Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?
Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa.
Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.
A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi! -