Article

http://www.dalmacijanews.hr/files/55757f7a425dd707008b45e2/80
Foto: Privatna arhiva

"S Rakelom po svitu" (2): Doživio sam 28 prijeloma prije nego sam krenuo u avanture života

Impozantni početci i padovi koji su ga lomili, ali ne i spriječili u izvršavanje svojih ciljeva, zahvaljujući kojim imamo danas i prekrasne putopise iz kojih možemo mnogo naučiti

Dok je radio kao redar i skupljao za novi motor o kojem je sanjao i kojeg je priželjkivao, Rakela se susretao s bezbrojnim opasnim situacijama i ljudima. Radio je svaku večer, bilo je puno tučnjava i pucnjava, dosta je ljudi ubijeno u to vrijeme po mrklim ulicama Splita.

Bilo je opasnih trenutaka no Željan je usprkos tome nastajao raditi svoj posao jer je imao svoj cilj, a u životu je jako bitno imati svoj cilj jer "brodu bez jasnog cilja plovidbe nijedan vjetar nije od pomoći".

- Nakon nešto više od godine dana otvorio sam kutiju, a u njoj je bilo više novca nego sto mi je trebalo za kupnju Yamahe Virago 750.  Bila je još 1995. i imao sam tek 18 godina. Kad sam s Yamahom prvi put stigao kući majka me je napala. Pitala me kome sam uzeo taj motocikl? Nije vjerovala da je moj, nije joj ulazilo u glavu sam ga ja mogao kupiti - priča Rakela.

Željko Malnar i V-max

U to vrijeme posla je bilo sve više, tada su radili svakoga dana u tjednu, diskoteka je svaku večer bila dupkom pun, a bilo je svakakvih neugodnih incidenata. Događalo se i da gosti uriniraju za šankom jer nisu mogli doći do WC-a zbog gužve.

- Malo sam se uskoro zasitio Viraga  jer mi je bio nekako spor. Jedne je večeri moj kolega Komar rekao "Kad tad cu kupiti Yamahu V-max, to je motor za cijeli život". Moram priznati da me zaintrigirao - nadodaje Rakela i nastavlja - Počeo sam se podrobnije raspitivati i nije prošlo dugo vremena da sebi postavim novi cilj, koji je naravno bio V-max.

U to vrijeme, V-max je bio najskuplji motocikl u Hrvatskoj. Vozili su ga poznati pustolov Željko Malnar i braća Šarinići koji su u to vrijeme putovali i pisali putopise koje je i sam pratio kao i većina motorista u našoj zemlji. Znao je kako će morati raditi više za skupiti dovoljno sredstava da bi kupio željeni motor.

- Radio sam  po 12 sati dnevno, bez slobodnog dana. U Mississippiju matineja od 18- do 22 sata, disko večer od 22 do 4 sata i onda u klubu Shakespeare techno večer od 4 do 6 ujutro. Sjećam se često sam dolazio kući krvavih tenisica i šaka.  Bilo je to vrijeme kada se baš mnogo tuklo, prije tuširanja prao sam ruke i često sam sebi govorio: "Pa radim li u mesnici ili diskoteci? - opisuje nam Rakela radne večeri u kojima je nelagoda i brutalnost visila u zraku.

- Krajem 1997. napokon sam skupio novac, prodao Viraga i s prijateljom Vladom sjeo na autobus s kacigom pod ruku, te smo otputovali u Zagreb po najskuplji kod nas dostupni moticikl tada. Cijena mu je bila 18.000 maraka, ja sam imao 15.000, a moj kolega Dražen Burić mi je posudio 1000. Mario Šarinić je ispao gentleman i kad me vidio da nemam ni 19 godina, a  kupujem takav motor pa je spustio cijenu za 2000 maraka. Isto tako, bio je pilot pokojnog predsjednika Tuđmana Sjećam se kad smo došli u zagrebačku četvrt Peščenicu motor je bio parkiran u auto praonici "Hambi" gdje je tada bilo glavno okupljalište ekipe pustolova Malnara. U kafiću su sjedili Hambi, Malnar i još nekakvi lokalni likovi, sjećam se Malnar me upitao:

- Čuj mali, znaš da ovakav motor voze samo najbogatije njuške u Kanadi?

Odgovorim da ne znam, no on je ustrajao:

- A, znaš zakaj?

- Ne znam, odvratim još jedno prije nego li je objasnio:

- To je Yamaha V-max Black max, za kanadsko tržište, otvorena verzija sa 145 ks, jedina koja ima auspuh 4u1 i sportsku elektroniku, sportski filter i sportske šprice. Ta mrcina ima 160ks i s tim motorom je statistički zabilježen najveći postotak smrtnosti. Zbog toga ima i jako skupo osiguranje, pa ovu Yamahu voze bogataši. Sirotinja ne može platiti osiguranje, a ti mi i ne izgledaš kao neki "buđa", pa budi oprezan – završio je Malnar.

Samo sam ga mrko pogledao jer kao redar na vratima sam naučio da je mrki pogled bitan. Shvatio sam Malnara kao da me podcjenjuje, a ostali su se posprdno smijali. U tom trenutku je ušao Mario. Upoznali smo se, odveo me do motora i na prvi pogled mi motor i nije izgledao nešto opasan.

- Je li brz?, upitam konačno i ja nešto.

- Pitaš krivu osobu, ja svaki dan idem avionom preko 300 km/h, odgovori uvjerljivo o relativnosti pojma brzine.

- Dobar je, ali sad cijela Malnarova ekipa, Malnar, moj brat i ja uzimamo Hondu XX. To je sad najbrži serijski motor  na svijetu - iznosio je Mario svoje razloge prodaje Yamahe. No, zanimalo me samo kako što prije riješiti papire i platiti motor. Kad je sve bilo riješeno, Mario nas je uspio bocnuti još jednom:

- Dečki ak' stignete u Split javite se! Pametno!.

Pomislio sam kako se ovi stalno sprdaju, a da su u Mississippiju već bi dobili po glavu i pitali, "dečki tko je ugasio svjetlo'".

Prvi veći sudar

Lagano sam izašao iz Zagreba, međutim čim sam se dohvatio auto puta mislio sam ga stisnuti do kraja. Ali već na 220 km/h malo me je počelo biti strah, a kad to osjetim želim ga pobijediti i zapocinje glupost, ali u njoj me prekida moj prijatelj i suputnik Vlado koji je sjedio straga. Snažno  me stisnuo  i počeo se nekako ritati. Sigurno smo stigli u Split nešto manjom brzinom te sam se ponosno javio Šariniću, neka društvo iz Hambija zna.“ – dovršava priču svog susreta s poznatim avanturistom i njegovo bockanje.

Prvi veći sudar doživio je već nakon par mjeseci te iste 1997. godine. S prijateljem se vraćao sa splitske Rive kroz Marjanski tunel i jedan motorist je stao do njega na semaforu te turirao motor. Pomislio sam ovaj zna za moja noćna jurcanja, ali ne dam mu gušta, nisam sam, dvojica smo na motoru i nema smisla da se usred  dana utrkujem. Upali se zeleno i on naglo starta i dođe prije na sljedeći semafor. Tako jos tri semafora, dok mi moj prijatelj Banovac nije dobacio "daj, Rakela stisni Maxa da ga operemo.

To je bio okidač. Kod semafora na predjelu Skalice otvorio je pun gas i prestigao motorista,  kad nakon nekih 400 metara dalje zastoj i kolona, a kamion se okreće.

- Dojurili smo sa nekakvih 140 km/h te sam udario u automobil ispred sebe, on udari drugi automobil ispred sebe i taj drugi udre u još jedno vozilo. Preletio sam preko motora i doslovno ostao na nogama, a Banovac je slomio kuk i ruku, dok su sva tri vozača ozlijedila vratne pršljenove.

Prometna, lančani sudar tri automobila i jedan motor, četvero ozlijeđenih, pet ambulantnih kola, sve to par stotina metara od Slobodne Dalmacije, čiji su to novinari sve fotografirali i tada je prvi put izašao u novinama. U tom kršu i metežu usred grada prilazi mu vozač motora kojeg je turirao tri semafora prije i pita "jesi li dobro, treba li kakva pomoć?". Potom se predstavi: "Ja sam Điđi, prvak hrvatske u moto utrkama, imam i svoj servis ako hoćeš mogu ti odvesti motor u garažu da ti ga popravim".

- Pomislio sam u sebi "super način kako nalazi mušterije".  Nije se tu imalo sto za razmišljati poslao sam motor odmah kod njega, dao izjavu policiji, braneći se kako mi je zadnja guma bila izlizana i da se radi nje nisam uspio zaustaviti. Banovac je završio u bolnici, ja kući sav nagruvan. Par mjeseci nakon nastradao je i Mario Šarinić u Zagrebu sa svojim XX-om, mislio sam da će se izvući, ali nakon par dana je podlegao ozljedama – dočarao je Rakela nezgodu s motorom i pogibelj nesretnog Šarinića.

Nedugo potom, Rakela doživljava još jednu nezgodu s motorom u kojoj mu je iskočio zglob, srećom brzo je namješten i oporavak je bio brz. Tad je shvatio kako Yamaha V-max ipak nije za njega, obzirom na brzinu i jačinu motora za njegove godine i neiskustvo. Ipak, strašnu nesreću preživio je kod Muća, na putu za Ljubljanu kamo se zaputio s Rinom, svojim prijateljem koji je išao svojim motorom, gdje je letio preko stotinu metara i srećom izvukao živu glavu.

Dugi pravac preko polja, cesta blago ukošena lijevo i desno, a ispred mene kamion pun vojnika. , Preglednost je bila dobra, vremenski uvjeti odlični, u suprotnom smjeru neko crveno vozilo, ja sam imao dovoljno snage, vremena i prostora za pretjecanje, činilo se rutinska stvar, međutim nije završilo tako.

- Kad sam  krenuo u pretjecanje, vozač automobila iz suprotnog smjera se prestrašio i počeo kočiti. Kako je cesta bila nagnuta prema desno, automobil se počeo zanositi u desnu stranu i čovjek se prepao da će upasti u polje koje je nekakvih metar i po ispod razine ceste. Počeo je skretati lagano ulijevo. Ja sam pretekao kamion ali u mojoj traci se našao crveni mercedes 123, tvrd poput tenka. Udario sam frontalno svojom prednjom lijevom stranom motora u njegovu prednju lijevu stranu automobila. U tom trenutku sam vozio oko 140 km/h, a i on se sigurno kretao nekakvih 60 km/h. Udarac je bio strašan, ja sam odletio u desnu stranu polja i zaustavio se nakon 126 metara, a vozač Mercedesa je slomio svoj sic i izletio na zadnja desna vrata. I on se našao u lijevoj strani polja - opisuje nam Rakela detalje strašne nesreće te nastavlja u istom žaru opisivati posljedice iste.

- Ostao sam pri svijesti. Nažalost, sjećam se udara i kao da sam na moment oglušio, ništa nisam više čuo, a ispred sebe nisam ništa vidio nego nekakav bljesak, padao sam i kotrljao se kao u nekom usporenom filmu. Kad sam se zaustavio, prvo sam se borio za zrak, jer mi je puklo osam rebara i udarac mi je izbio sav zrak iz pluća. Kad sam udahnuo, prvo sam počeo pljuckati zemlju iz usta je su mi sunčane naočale prilikom sudara probile vizir od kacige i izletjele, poslije mi je doktor rekao da sam imao sreće da mi oči nisu ispale koliki je to bio pritisak prilikom udara.

Nakon pljuvanja zemlje iz usta, primijetio je da mu je desna ruka puno duža od lijeve, ispala  je iz ramena, a u tom trenutku je samo provjeravao štetu, jer u prvi tren ga ništa nije bolilo od šoka. Nakon par sekundi se pokušao podići da vidi što je s motorkotačem, međutim, nije mogao. Lijeva noga je bila lagana i utrnuta, a ubrzo je vidio razlog zašto ne može ustati.

"Pusti nogu, treba tebe spasiti"

- Noga je bila smotana u bedru i kad bih je pokušao podignuti dizala bi se samo polovica kosti u bedru, dok su mi prsti noge bili jako blizu lijeve strane glave, a iz potkoljenice mi je kost probila kožne hlače te je virila vani. Pomislio sam u tom trenutku da ću se onesvijestiti, ali nikako nisam gubio svijest. Došli su vojnici iz kamiona oko mene, da vide kako mi mogu pomoći. Prvoga kojega sam vidio zamolio sam ga da mi vrati nogu, ali na moje iznenađenje pozlilo mu je, pa se on onesvijestio. Nakon nekog vremena stigao je i Rino kojemu je trebalo vremena da shvati da me nema u retrovizoru. On je bio cijeli blijed kad me ugledao, poslije mi je priznao da je i on bio par dana pod temperaturom od šoka.

- Ubrzo su krenuli i bolovi, ne mogu to opisati, stigla je i prva pomoć ali nisu mogli doći po mene, jer sam bio u uzoranom polju. Stavili su pod mene šatorsko krilo i nosili me do vozila  prve pomoći. Držao sam cijelim putem medicinsku sestru za ruku i kad sam je upitao "Hoćete li mi spasiti nogu", odgovorila je "Pusti nogu, treba tebe spasiti" - prepričao je skoro u jednom dahu.

- Vozač Mercedesa je isto bio u ambulantnim kolima i on je ležao na podu vozila dok sam ja ležao na krevetu. Molio sam Boga da se onesvijestim, no i dalje sam ostajao pri svijesti. Ležao sam na hitnom kirurškom prijemu i stalno su me pitali JMBG i ime i prezime, a nakon petog puta kad me pitala sestra rekao sam joj da je dosadna sa istim pitanjima, na to me je potapšala po ramenu i recitirala refren tada hit pjesme Jelene Rozge "živi, živi, živi se s tobom ili bez tebe" - kroz smijeh je Rakela pripovjedio događaj, vraćajući se opet na refren.

Uskoro je slijedila operacija i popis nastalih lomova i iščašenja, prijelom 8 rebara, 3 lijeva i 5 desnih, 2 prijeloma zdjelice stidne kosti, luksacija desnog ramena, prijelom bedrene kosti, višestruki prijelom potkoljenice fibule i komplicirani vanjski prijelom lijeve potkoljenice tibije. Sve ukupno oko 28 prijeloma, nakon čega je slijedio dug i mučan oporavak.

- Sve u svemu skrpali su me, izgledalo je sve super, dok se nisam jednu večer počeo gušiti, a srećom, tu je večer bila dežurna doktorica Rodin koja je rekla „ovo je meni sumnjivo, hajmo mu slikat pluća“ i tad je vidjela da imam plućnu emboliju. Bile su jako male šanse da se izvučem, prebacili su me na odjel  kirurškog šoka gdje sam pri svijesti čuo sestru kako komentira „Ajme meni ovaj ima puls ka u tića“. U pozadini je svirala glazba s radija i taman je pjevala Jelena Rozga onaj refren „živi, živi, živi se, nije lako mora se, s tobom ili bez tebe“.“.

Šezdeset dana spavao je na leđima i kad ga je fizioterapeut prvi put okrenula na bok, od sreće je plakao dvadeset minuta, kaže nam. Dvadeseti rođendan je proslavio u kolicima, a otac ga je 'utješio' rekavši mu "Đava ti odnija motor, sad nemaš ni motora ni zdravlja", a kaže kako je malo surova utjeha al ipak… Godinu dana nosio je fiksatore, a kad ih je skinuo opet je morao na operaciju jer se stvorio lažni zglob tako da je po sredini lijeve potkoljenice imao još "jedno koljeno".

Japanska poslovica i otvaranje firme

Operacija, stavljanje pločica i nakon godine dana ponovno skidanje, rezime nesreće su 4 operacije i 2 godine patnje. Očito je bilo kako nije bio sposoban za tuču i da radi kao redar na vratima, bilo mu je teško s time se pomiriti. Pročitao sam 1999. jednu knjigu u kojoj je citirana japanska poslovica "ako nisi jak, budi pametan".

- To mi je dalo ideju da otvorim firmu, što sam i napravio te sa 23 godine pokrenuo zaštitarsku tvrtku Protector-Rakela kd. U početku sam bio samo ja zaposlen, a u 2002. godini držim osiguranje svih jačih diskoteka u Splitu i pokrećem projekt gdje svi kafići plaćaju nekakav mali paušal i mi šaljemo našu interventnu ekipu zaštitara da rješavaju problem ukoliko je to potrebno, svake noći od 22 do 4 sata. Kako sam obećao Bogu da neću voziti motor pokušao sam sreću pronaći u autu. Kupio sam 2001. sa samo  25 godina Mercedes S 350 TD i bio jako ponosan na to, bilo ih je samo par u gradu, sav sam novac uložio u njega, tako da nisam imao ni za kasko osiguranje. Nekome se nije svidio moj poslovni uspjeh i taj netko mi je odlučio napakostiti – nastavlja Rakela, ističući nove teške životne probleme u novom početku.

- Zapalili su mi vozilo u rujnu 2003., izgorio je u potpunosti, sve noćne poslove sam izgubio, opet sam bio na dnu, po drugi put. Nisam se predavao nego radio dalje. Te 2003. mi umire majka, a otac, brat i ja ostajemo potpuno izgubljeni oko takozvanih ženskih poslova. Nekako se ipak snalazimo, no otac teško oboli i postane invalid osuđen na život u kolicima. Brat jednog dana nestane, javi mi se tek nakon 6 mjeseci da je potpisao četverogodišnji ugovor s Legijom stranaca i da se sad zove Yasko Raić a ne kao dosad Ante Rakela.

- Brzo mi se približava 30. rođendan i htio bih sebe počastiti s nekim motorom. Istraživao sam mjesecima i odlučio želim putovati po svijetu motorom, a za takvu avanturu idealan mi se učinio BMW GS 1200 Adventure koji je tek izašao na tržište. No prije nego li ga kupim otišao sam popričati sa svojim svećenikom don Štefom. Objasnio sam mu što sam proživio i kako sam obećao Bogu da neću više sjesti na motor i on mi je dao blagoslov da mogu uzeti motor, da sam tad bio dosta mlad, da sam izučio školu i shvatio da moram biti oprezniji te da se ne može uspoređivati razmišljanje 20-godišnjaka s 30-godišnjakom - mirno će Rakela ne skrivajući zadovoljstvo što ne krši dano obećanje, a uz blagoslov don Štefa.

Naručio je BMW GS 1200 ADVENTURE. Platio ga unaprijed i čekao ga 6 mjeseci, ovaj motor je trebao biti izložen po prvi puta na sajmu u Zagrebu, jer je tek izašao i Rakela se sjeća kako je gospodin Ruski iz "BMW Tomić" ponudio 2000 eura manju cijenu samo da im dopusti da bude 10 dana izložen na sajmu, ali nije pristao.

- Predigao sam motor 1.4. 2006. i moj prijatelj Amigo i ja smo išli u Zagreb na njegovoj hondi XX po mog GS-a. Kad sam ga vozio iz Zagreba prema Splitu cestom preko Plitvica, prvi put sam nakon prometne nesreće od 1.9. 98 osjetio da živim život punim plućima, a avantura s BMW-ovim Adventureom je tada tek počela - ponosno završava Rakela nakon impozantnih početaka i padova koji su ga lomili, ali ne i spriječili u izvršavanje svojih ciljeva, zahvaljujući kojim imamo danas i prekrasne putopise iz kojih možemo mnogo naučiti.

Sve ovo, bio je tek uvod u pustolovine u koje će nas povesti kroz priče pune motorističke strasti, dalekih krajeva, izazova putovanja i zadovoljstva s prijeđenih 300,000 kilometara.

 

hr Mon Jun 08 2015 13:42:57 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5755f4a71e353ee3138b462a/80

Željan Rakela: "Život je poput wc papira, što ga manje imate to se brže okreće, živite život i uživajte u njemu"

Nakon 50 dana putovanja Rakela se napokon našao u svom rodnom Splitu, a mi vam donosimo priču o zadnjih nekoliko dana njegove australske avanture

Nakon 46 dana putovanja po Australiji, došlo je vrijeme da se Željan Rakela zaputi natrag kući. Oprostio se od svoga domaćina Kuštre i njegovih roditelja Ante Ivke,  a zatim pravac- aerodrom. Da bi došao do Dubaia, trebalo je izdržati 15 sati u avionu, zatim još tri sata čekanja leta da bi nakon „samo“ još šest sati stigao u Frankfurth.

- Uzeo sam taksi, platio ga 50 eura da me doveze do hrvatske katoličke crkve gdje me dočekao domaćin, fra Marinko Vukman s kojim me povezao prijatelj i član BMW MK Split Tonko Bodrožić. Kod Vukmana sam bio točno 20 minuta kada su me zvali iz kargo aerodroma da je već stigao i motocikl. Naprosto nevjerojatno kako su točni ovi iz Tigers carga, moja iskrena preporuka. Fra Marinko i ja smo onda otišli do restorana Mediteran jer me njegov vlasnik gospodina Marelja žarko želio upoznati. On isto vozi BMW-a, čuo je za mene i nije htio propustiti priliku da se upoznamo. O jelu vam ne trebam ni pričati - taman je bio veliki banket nekakvih konzula, tako da je ostalo čudo hrane, predjelo je bila odlična pašticada sa suhim šljivama i smokvama, a poslije rakovi, salata od hobotnice i školjke. Najeo sam se nemilo 'ovih likarija' nakon dva dana u zrakoplovu i one njihove 'plastične' spize, a moje opće poznato pravilo je uvijek na snazi  'ne jedeš kad si gladan, nego kad je prilika '. U restoranu sam dao intervju za novine Feniks i onda otišao spavati već u 19 h s obzirom da nisam pošteno oka sklopio više od 32 sata – počeo  je prepričavati nastavak svoga putovanja Rakela.

Iduće na redu bilo je rastavljanje kaveza i sastavljanje motora. Bio je 48. dan Rakelinog putovanja. Trebalo je samo doći do aerodroma. Kako ga fra Marinko, zbog svojih obveza, nije stigao odvesti, Rakela se zaputio taksijem. Fratar mu je ponudio novac za taksi, no Rakela je to ljubazno odbio. Naumio je sam platiti prijevoz, ali u svome naumu na kraju ipak nije uspio.

 50 dana putovanja

- Cijena je trebala biti 40 €, ali je taksist u mlađe dane isto bio avanturist s ruksakom na leđima. Kada je čuo moju priču, vožnju mi uopće nije htio naplatiti. Na ovom putu nikako da potrošim novac! U Tigers uredu me dočekao ovaj ljubazni gospodin, Englez James Andrews. Kada je vidio da se moj alat sastoji od jednog letermana (kombiniranog noža), samo se nasmijao i osigurao mi je veliku kutiju alata, te organizirao prijevoz motora s carine do njihovog ureda kako bih ga u miru mogao sastavljati. I to nije sve! James je puna tri sata  sa mnom rastavljao kavez i pomogao mi da sastavim motor. No, rješavanje papira i carine me koštalo 250 €. Točno u 16 sati sam upalio motor i krenuo prema Münchenu. Napravio sam oko 400 km i stigao kod novoga domaćina, koji je također član BMW MK SPLIT, Jure Jurčevića kod kojeg sam uživao u ukusnoj večeri i predivnom gostoprimstvu – pričao je dalje Rakela.

Već idućega dana Rakela se zaputio put domovine. Nakon točno 50 dana putovanja, napokon se ponovno našao na hrvatskoj granici.

- Na moje iznenađenje policajac na granici me prepoznao jer čita moje putopise i upitao  "odakle sada Rakela, je li neki daleki put ili nešto bliže?". Odgovorio sam mu "daleki, ni manje ni više nego iz Australije".  Slatko se nasmijao, zaželio mi sretan povratak kući i upitao "hoće li biti putopis u Moto pulsu?". Odgovorio sam mu "naravno, samo da malo dođem sebi" – kazao nam je.

Oko 11 sati Rakela je došao u prostorije HAK-a, gdje je vratio karnet i natrag dobio polog od deset tisuća kuna. Upravo toga dana igrao se derbi između Dinama i Hajduka u Zagrebu, a kako se Rakela našao točno pred prostorijama BBB- a i primjetio da su ga neki navijači Dinama prepoznali, brže bolje je sjeo na motor i pravac BMW Tomić.

 Trema prije Splita

- U 12 sati sam bio kod servisa Tomić gdje se Igor Ivankić odmah uhvatio posla. Sinkronizacija je nakon 20.000 km bila odlična, baš kao i ventili i izgaranje. Ulje iz getribe i kardana je bilo kao novo što pokazuje da se nakon toliko kilometara i velikih vrućina ništa nije pohabalo. Štoviše, ulje nije ni pocrnilo. Međutim, veliko iznenađenje za sve nazočne u servisu bila je zadnja guma. Kada ju je Igor razmontirao, toliko je postala kockasta da je sama stajala poput auto gume. ' Hm, valjda će izdržati zadnjih 400 km' - promislio sam tada. Servis me koštao 1100 kn, a Igor me poslije svega vodio na večeru. Eto što vam je serviser, napravi motor preko reda i na kraju vas odvede na večeru... Prespavao sam kod svog prijatelja Borisa Blažićka, dugo u noć sam mu pričao svoje doživljaje na ovom putovanju, nisam odmah mogao zaspati od uzbuđenja jer sam sutra u svom rodnom gradu – prisjetio se Željan Rakela.

- Vožnju do Splita sam 50. dana putovanja rutinski odradio. Kako sam se približavao Splitu, trema je bila sve veća, stalno sam razmišljao o tome da mi gume i motor izdrže, samo da dođem pa da se onda sve raspadne. Počeo sam se spuštati niz Klis i kad sam ugledao najlipši grad na svitu, oči su mi se napunile suza, tada sam pomislio ' napokon kući, opet sam uspio u svom naumu i sad ću biti neko vrijeme miran'.  Moja supruga Ivana, kojoj je bilo najteže ovih 50 dana, i prijatelji su me dočekali kod crkve Sv.Frane oko 11 sati. Kao i mnogo puta dosada, bio sam sretan zbog povratka u Split, te se sjetio one stare poslovice – svuda pođi, ali uvijek kući dođi. Ovog je puta to bilo nakon uistinu dugog, ali uspješnog putovanja na drugi kraj svijeta i uspio sam u svom naumu, proći sam cijelu Australiju na motoru – ponosan je Rakela.

Dao je Rakela nakon  putovanja intervjue za lokalne medije i odmah počeo planirati novo putovanja. Ostala mu je još samo Južna Amerika. S prijateljem Leandrom Mandezom iz Argentine dogovorio je dvomjesečni posjet Južnoj Americi, ali taj je put morao odgoditi na neko vrijeme zbog iščekivanja važnog dana – rođenja svoje princeze Lana Marije.

- Sada ću malo mirovati što se tiče velikih avantura motorom, i pripremati se za najveću životnu avanturu sa djetetom. Zadnjih deset godina, od svoje 30. do 40., sam uzeo najbolje godine mog života i potrošio ih na proputovanju motorom i terencem po svijetu.  Ta putovanja su me puno ispunila. Preporučujem svima da putuju što više i da se prepustite samom putu. Potrošen novac na putovanja je za mene najbolje potrošen novac. Ja sam putovao sa svojim novcima, sa novcima sponzora, i sad Australiju sam prošao na račun ljudi koje sam putem upoznavao, tako i vi izaberite bilo koji od ova tri načina i krenite u nepoznato. Život je poput wc papira, što ga manje imate to se brže okreće, živite život i uživajte u njemu. Ljudi često trče za novcem, zarade više njego im stvarno treba, ali zbog te trke nemaju vrijeme koje je jednako bitno kao i sam novac. Najbitnija stvar je balans, otrov u malim količinama često može biti lijek, kao što  i lijek u velikim količinama često može biti otrov.  Želim vam da svoje vrijeme, novac i život pravilno izbalansirate tj. dozirate i da uživate u životu – završio je priču o svojoj avanturi Rakela.

hr Tue Jun 07 2016 07:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/574c96bfaae0e38c0d8b45d5/80
Foto: Željan Rakela

Rakela u Sidneyu: "Klokanovo meso me nije baš oduševilo, čudno je tamne boje i nema okus po našem mesu"

Što je sve Rakela doživio i vidio u Sidneyu, donosimo vam u nastavku njegovog putovanja, točnije možete pročitati što se događalo od njegovog 42.dana putovanja, sve do ukrcaja na avion za Dubai

Nakon prijeđenih 18 tisuća kilometara po Australiji, ujutro 42. dana putovanja Željan Rakela našao se u Sidneyu.

- Probudio sam se oko 8.00 sati jer je po mene u 9 sati stigao Steve Kuštro i otisli smo u posjet galeriji Charlesa Bilicha, jednog od najboljih australskih slikara hrvatskog porijekla. Imao sam sreće da sam osobno upoznao ovog gospodina koji je ostavio dojam dobrog i ugodnog čovjeka. Pričao sam mu o svojim putovanjima motorom po svijetu i putu oko Australije što ga je oduševilo, postavio mi je brojna pitanja, ali me pitao i kako to sve financiram. Nabrojio sam mu neke sponzore iz Hrvatske- Šago racing, Splitsko-dalmatinsku županiju, Dental centar Marušić, HGK, Grad Split... Bilo mu je jako drago da mi je pomogao Grad Split i gradonačelnik Željko Kerum, pa je našao shodnim da mu po meni pošalje jednu sliku. ´Evo, jedna slika za tebe i jedna za Željka', rekao mi je dok ih je potpisivao. Tako sam eto, od Charlesa Bilicha s posvetom dobio sliku s motivom Opera Hause, a Kerumu sam ponio sliku prve australske svetice Mary Mackillop - počeo je prepričavati svoju novu pustolovinu Rakela.

Charles Bilich je kazao Rakeli da neko vrijeme neće surađivati s Hrvatima jer je imao samo- loša iskustva. Tvrdi da su neki uzimali njegove slike, obećali otvoriti galerije, ali je na kraju ostao bez slika, a od galerija- ništa. Također je kazao da neki ljudi prodaju lažne slike pod njegovim imenom.

- Iza toga smo otišli u argentinski klub gdje me je pozvao Splićanin Duško Jurčević, poznatiji kao Pedro. Mnogi ga iz vremena kada je živio u Splitu znaju pod nadimkom Sandokan. Čim smo stigli navalili smo kao vukovi na argentinski barbeque u kojemu su bile i jako ukusne krvavice. Pedro je stari Splićanin koji dugo već živi u Sidneyu. Strastveni je navijač Hajduka, pa sam ga razveselio poklonivši mu zastavicu Hajduka. Kada je zastavicu pokazao drugim Argentincima u klubu, počeli su omalovažavati Hajduka i hrvatski nogomet i počeli su se hvalisati u stilu – kod njih se igra najbolji nogomet, najbolji igrač svih vremena je Diego Armando Maradona... - nastavlja dalje Rakela.

Ali, stao je njima Pedro na kraj! Izvukao je asa iz rukava!

- Na moje iznenađenje naš Pedro se nije puno nervirao. Već sam pomislio kako je izgubio onaj dalmatinski žar i dišpet kad je u pitanju naš grad ili Hajduk, ali je u tom trenutku, na iznenađenje svih prisutnih, iz torbice izvadio argumentirani dokaz - tekst iz njihovih argentinskih novina u kojem crno na bijelo piše da je Maradona porijeklom s Korčule! Svi su onda 'ostali paf' i prekinuli diskusiju, a ja sam guštao kako ih je Pedro 'sredio'. Pogledao me, namignuo i rekao ´neka ih, neka sada i oni znaju odakle im je njihov najveći Diego´. Novinski list je išao iz ruke u ruku, svi su tražili svoje naočale i pomno čitali, dok su oni zabrinuto gutali svako slovo sa novinskog papira, Pedro i ja smo guštali u slasnom roštilju i krvavicama - priča s oduševljenjem Rakela.

Drugoga dana Rakela je otišao u Pedrovu kuću za koju kaže da ga je podsjetila na antikvarnicu. Inače, Pedro živi sa suprugom Suzy koja je porijeklom iz Irske, ali je unatoč tome naučila hrvatski. Pedro i Suzy su veliki zaljubljenici u latino- američku glazbu pa nije trebalo dugo da naprave party za ekipu. Došao im je prijatelj Meksikanac s djevojkom, a vrlo brzo je krenula glazba. Zabava se zatim preselila kod Stevea gdje su- bacili klokana na gradele.

- Moram priznati da me klokanovo meso nije baš oduševilo. Malo je čudno tamne boje i nema ukus našeg mesa. Pojeo sam samo jedan komad, a Steve nije htio ni probati, pa smo se obojica prebacili na dobro poznato meso- pečenu kokoš i teletinu. Na kraju dana sam sa Steveom šetao po Sydneyu u potrazi za suvenirom kojeg mi je Steve obećao pokloniti ukoliko se vratim živ i zatvorim krug oko Australije, tj. šeširom koji na sebi ima obruč od krokodilske kože i u njoj krokodilske zube. Našli smo ga, i Steve je ispunio obećanje- platio ga je masnih 150 dolara. Zauzvrat sam mu morao obećati da ću na dolasku u Split skinuti kacigu, te staviti taj lijepi i vodonepropusni šešir od kravlje kože na glavu i tako doći na najlipšu rivu na svitu - prisjeća se Rakela svoga putovanja.

Obilazak Sidneya nastavio se i idućega dana, u društvu Stevea. Okolicu Sidneya obilazili su brodom. Vidjeli su sve znamenitosti, a Rakela preporuča svakome tko je u prilici- da razgleda ovaj grad.

- Predvečer smo pokupili Stevovu curu Irem sa posla, posjetili smo hrvatski klub Punch Ball. Ulaznice od 20 $ po osobi sam ja platio unatoč tome što se Steve bunio. Jelo je, uz našu muziku bilo super, a vidio sam i puno poznatih ljudi - vlasnika hotela Lav u Podstrani Slavka Bošnjaka, vlasnika restorana WildFaire i vlasnika novina Boka press. No, upoznao sam i Luku Lausa, porijeklom iz mjesta Čara na Korčuli - prepričava dalje Rakela.

45. dana putovanja Rakela je morao riješiti stvari vezane uz prijevoz motora u Europu.

- Steve i ja smo otišli u Tigers agenciju radi plaćanje cijene i dogovora oko detalja transporta BMW-a u Europu. Gospođa Margaret je bila jako ljubazna i objasnila mi je zbog čega moram platiti onaj račun naknadno poslan nakon 15 dana od preuzimanja motora. - To je naša cijena za papirologiju, morali su vas na to upozoriti ovi u Kopru - kazala mi je. Bilo kako bilo, platio sam taj račun u iznosu od 1050 $, premda sam znao da mi je to duplo skuplje nego prijevoz kamionom od Kopra do Hamburga i brodom od Hamburga do Sydneya (560 $). Cijena prijevoza zrakoplovom iz Sydneya do Franfurkta je 2240 $, što je OK kada znam da sam transport iz New Yorka do Londona platio 1800 $. Margaret ipak moram biti zahvalan jer bi bilo i skuplje da nije napravila popust radi Borisa Tošića, njene velike mušterije - kazuje nam Rakela.

Nakon toga, Rakela je nazvao sve koji su mu na bilo koji način pomogli dok je putovao Australijom. Za oproštaj ga je Pedro pozvao na večeru u azijsku četvrt. Jeli su u libanonskom restoranu Jasmins.

- Donijeli su nam piletinu, janjetinu, čevapčiće i druge poslastice, ali mi je Pedro objasnio točan redoslijed i način na koji treba jesti. To je jelo bilo puno ukusnije nego ono koje sam jeo na putovanjima kroz Siriju, Jordan, Pakistan i Iran. Tada nisam znao da se tanki kruh treba odvojiti i u njega stavljati hrana poput tortilja. Cijena za nas petero je bila bagatela – samo 70 dolara. Nakon večere smo otišli u hotel Shangri-Lai na 56. kat odakle 'puca' predivan pogled na Harbor most i zgradu Opere. Odatle sam se, kao i svakog ponedjeljka, javio uživo za Radio Dalmaciju. Tu sam bio sa Steveom na početku putovanja i sada na samom kraju - pojašnjava Željan Rakela.

Uslijedio je noćni izlazak za koji Rakela kaže da je fenomenalan- svi se zabavljaju, smiju, dobro su raspoloženi... i sve je vrlo "safety".

- Nisam mogao pratiti Steva i Irem, ipak oni piju kao pravi Australci. Ja sam pio svaku drugu turu, dok oni nisu preskočili nijednu. Uživali smo u australskoj pivi i nekim kratkim viskijima. Nakon cijelog puta mi je trebalo da se malo opustim, veselio sam se brzom povratku kući, ali za doći u još uvijek za mene najlipši grad na svitu treba jos mnogo toga napraviti. Tulumarili smo do dugo u noć, sva sreća da sam se spakirao prije samog izlaska vani, inače onako mamuran nema šanse da bih uspio sve spakirati. 46. dan putovanja rano ujutro sam se oprostio od Steva Kuštre i njegovog oca Ante i majke mu Ivke koji su mi bili odlični domaćini. Prije odlaska, Ante mi je rekao: "znaš, mnogi stari iseljenici koje ja znam kažu da je Hajduk bio Titov klub, ja ti ne volim Tita, ali obožavam Hajduka, dok moj Stiv više voli Dinamo". Tad mi je izvukao jedan papir na kojemu je bio službeni znak 100. godišnjice Hajduka, odradio sam jednu sliku prije rastanka sa tim papirom i ukrcao se u avion. Australiju sam napustio u 16 sati i krenuo prema Dubaiu koji je bio udaljen 15 sati leta avionom - govori nam dalje Rakela.

- Tih 15 sati leta sam razmišljao o svemu što sam proživio na ovom putovanju, o velikim udaljenostima, brojnim novim prijateljstvima i stotinama uspomena. Australija je stvarno nešto posebno i jako mi je drago da sam ovaj put napravio i to potpuno sam, u nijednom trenutku se nisam s nikim u paru vozio i na to sam jako ponosan. Osim na Australiju, misli su mi išle i na moj grad, moju suprugu, prijatelje, ali i one koji to nisu. Svi su mi falili- i oni koje volim i oni koje manje volim, jer oni su začin bez kojih ovaj grad ne bi bio tako poseban, jedva čekam doći na Rivu i vratiti se svom rodnom gradu - prisjetio se o čemu je razmišljao na svom letu.

Kako je bilo na povratku kroz Europu, čitajte u idućem nastavku putopisa na našem portalu.

hr Tue May 31 2016 07:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/57437034fe96ffea728b4594/80
Foto: Željan Rakela

Rakela: U Australiji sam pronašao ulicu "Bolan street", vjerojatno "uspjeh" nekoga iz Bosne!

U ovom dijelu putopisa doznajte Željanove pustolovine na relaciji Longreach- Mackay- Brisbane

Nastavio je Željan Rakela svoje putovanje po Australiji, a baš kao i dosada, bilo je prepuno uzbuđenja. Riječ je o dionici Longreach- Mackay- Brisbane. Tek nakon tri dana Rakela se „dokopao“ signala i odjednom dobio poruku na sva tri mobitela od Roberta Homkija iz Mackaya. Nije ga do toga trenutka poznavao, no znao je da je Hrvat i prijatelj Australke Sherri Jo Wilkins koja je tri godine putovala svijetom na dvokotaču. Čak dvaput je bila Rakelina gošća u Splitu i noćila u prostorijama BMW MK Split. Tom prigodom Rakela ju je proveo po Splitu i okolici, a sada se ona odlučila odužiti na ovaj način – poslavši Homkija za vodiča. Do njega je Rakela doduše morao prijeći dodatnih 100 km (koji su se pretvorili u 200 km jer je zbog kiša bila zatvorena cesta od grada Alphe do Clermonta).

- Kako nisam imao nikakvog domaćina u blizini dobro će mi doći, moram paziti i na budžet, a volio bih se pošteno najesti i odmoriti. Odlučio sam krenuti prema mjestu Mackay i upoznati nove domaćine, jer su oni najbitniji na mojim putovanjima, ne iz tog razloga što ću samo uštedjeti, nego što ću upoznati nove ljude i što će mi ti ljudi na najbolji i najbrži način pokazati sve najbolje o njihovoj okolici i njihovom gradu – kazuje nam Željan Rakela.

Put ga je vodio kroz brda, a nadmorska visina od preko 500 m ga je iznenadila jer je Australija na njegovom dotadašnjem putu bila uglavnom- niska. Puno stabala i zelenila Rakelu je podsjetilo na rodnu zemlju, točnije na Liku.

- Upozorenja na cesti su malo drugačija. Primjerice, vidio sam u najmanju ruku čudne natpise uz cestu - odmori na sljedećem odmaralištu ili umri. Isto je s cigaretama - sve moraju biti zapakirane u crno bez reklame, a na njima su slike umrlih od raka koji su prije bili pušači. Malo morbidno, ali je tako. Mislim da to nema toliko utjecaja na sadašnje pušače, ali će vjerojatno obeshrabriti mlade da nikada i ne počnu pušiti – prisjeća se Rakela.  

Na ovoj ruti nije bilo toliko pregaženih klokana, ali se zato Rakela nagledao malih crnih svinja, za koje kaže da ih do te dionice- nije vidio. U sumrak i nakon tisuću prijeđenih kilometara, Rakela je stogao u grad Mackay, kod svojih domaćina- obitelji Homki. Peteročlana obitelj lijepo ga je ugostila, proveli su večer u ugodnu druženju uz jelo.

- Navečer sam prije spavanja računao prijeđenu kilometražu - u tri dana sam prošao 3350 km, maksimalno sam iskorištavao dnevno svjetlo, što znači da se Down Under ne može voziti više od 1300 km dnevno ako se pazi na  ograničenja i vozi se do malo prije sumraka.

Noga mi je sada bolje, ali i dalje ne mogu mjenjati brzine prstima, pa se služim petom. Oteklina oko zgloba je i dalje velika, ali lakše skidam čizmu i mogu se malo jače osloniti na nogu. Promjenila se i boja- u početku je bila modra, pa crna, a sada je postala žuto-zelena što znači da prolazi – kazuje dalje Rakela.

Opasnost vreba na svakom koraku

- Sljedećeg dana smo Renay, Boris i ja otišli u razgledavanje Mackaya. Prvo su me odveli do predivnih velikih pješčanih plaža. Kažu da se  ljeti na visokim temperaturama ne smije kupati jer ima mnogo meduza koje te mogu ubiti, a nađe se i morskih pasa, kao i krokodila. Rekao sam im da je baš šteta gledati ovako velike pješčane plaže kako su prazne bez kupača. Odmah se pohvalio kako su riješili taj problem izradom velikog bazena usred grada, besplatnog za sve građane.Odmah su me odveli do tog bazena koji je zaista velik, to je ustvari aqua park. Ali, ni to nije neko sigurno rješenje jer u Australiji uvijek postoji nekakva opasnost – primjetio sam  u aqua parku svako malo znakove upozorenja od zmija. Natpisi upozorenja na opasnost postavljeni su  kod svakog grmića unutar ograđenog parka. Pomislio sam tada  " blažena naša pitoma Dalmacija " – priča dalje Rakela.

Nakon kupanjca u bazenu, domaćini su odveli Rakelu do parkinga na kojem nedjeljom budu izloženi oldtimeri, a zatim su produžili do šoping centra Mayer gdje se Rakela počastio remenom od krokodilske kože.

- Za šoping centar Mayer kažu da im je poput dnevnog boravka. Naime, kako se zna dogoditi da kiša pada mjesecima ili pak vladaju ekstremne vrućine, pa ne mogu vani, svi se tu skupljaju. Tu smo jeli i obilazili razne prodavaonice, od kojih mi se najviše svidjela ona s predmetima od  raznih koža, uključujući krokodilsku. Trgovina se zove RM Williams, a prodavačica nam je pokazala čizme od klokanove kože koje im je upravo donio njihov kupac. Interesantan je podatak da su te čizme stare 32 godine i donio ih je da mu poprave đon koji se skroz potrošio, ali je koža na čizmama ostala nepromijenjena. Nakon toga sam odlučio da moram kupiti nešto od te firme jer je njihova kvaliteta zaista impresivna, pa sam kupio kožni remen od krokodilske kože za uspomenu na ovo putovanje, jer do sada nisam ništa sebi kupio – pojasnio je Željan.

Valjalo je krenuti dalje pa je Rakela sljedeće jutro ustao u 5 sati. Nakon doručka i oproštaja s domaćinima, Rakela je krenuo prema Brisbaneu, glavnom i najnaseljenijem gradu države Queensland koji broji dva milijuna stanovnika i time je treći grad po veličini u Australiji.

Moram vam reći kako svako jutro u cik zore kad bih kretao na put, vidio sam mnoštvo ljudi koji trče i to je normalno za većinu Australaca. Probude se rano ujutro čim zora svane, otrče par kilometara, istuširaju se i krenu na posao. Dok njihovim kolegama treba par sati da se razbude na poslu ovi su od prve minute spremni na puno opterećenje. Zbog stalnih radova na cesti i puno zastoja, poslije 1000 km stigao sam tek predvečer u Brisbane. Moji domaćini u Brisabaneu su članovi obitelji Jakovac. Oni su Hrvati, u Australiji žive već 50 godina i vlasnici su tvrtke Majestic pools koja pravi kvalitetne bazene o čemu svjedoče brojne nagrade. Imaju preko 700 zaposlenika i jedna su od najvećih tvrtki za bazene u Australiji, rade najzahtjevnije poslove kao što su bazeni s hidraulikom na krovovima nebodera. Željko Jakovac je ujedno strastveni motorist, cijeli se život vozi na dva kotača i sve što smijem reći je da mu Hells Angelsi nisu strani pojam. Puno smo pričali o motociklima, a ponosno mi je pokazao svog uglancanog Harley- Davidsona koji stvarno divno izgleda. Najavio mi je kako će sutradan njegov sin Jason doći po mene sa specijalnim off-road Jeep Wranglerom da me provoza po Brisbaneu – nastavio je sa prepričavanjem svoje pustolovine Rakela.

Bolan street

Jason je došao po njega već u 7 sati ujutro, a bio je to 39. dan njegova putovanja. Jason radi u obiteljskoj firmi, a u slobodno vrijeme trenira ninjutsu. Vodio je Željana u razgledavanje, a nekoliko sati kasnije ulogu vodiča preuzeo je njegov brat Andy.


- Dok me Jason vozio u svom terencu na trenutak mi je pala u oko tabla sa imenom ulice. Morao sam ga zamoliti da zaustavi vozilo kako bih izašao i slikao se pored spomenute table. Interesantan je bio naziv ulice BOLAN STREET, vjerovatno je netko u poglavarstvu grada Bosanac pa se izborio za taj naziv ulice. Bili smo na par vidikovaca gdje sam snimio panoramu grada i njihov atraktivni Story most. Poslije par sati me na daljnje razgledavanje vodio njegov brat Andy koji je odvjetnik i također radi u firmi s bratom, ocem i majkom. Njegov zadatak je da naplaćuje potraživanja od klijenata koji ne plate pravnim putem, a ako on ne uspije, onda u naplatu idu otac Željko nadimka Black Cobra koji također ima crni pojas u ninjutsu i brat Jason. Andy i ja smo se ukrcali u brod koji izgleda poput velikog riječnog glisera koji ujedno služi i kao javni gradski prijevoz  kojim se vozite po rijeci. Naravno, brod ima i svoje stanice poput gradskog autobusa. Svakome bih preporučio vožnju rijekom jer se na taj način može lijepo razgledati ovaj predivan grad – kazuje nam dalje.

S Andyjem je Željan prošetao gradom i popio nekoliko pića, a iako su ga braća zamolila da ostane još koji dan kod njih kako bi ga provozali i van grada, Željan je ponudu morao odbiti zbog nedostatka vremena. Motor je morao poslati na avion za Frankfurth.

- Na večeru smo Željko i ja išli u restoran čudnog naziva "Najgori vegetarijanski restoran" u Brisbaneu. Ironično ga tako zovu jer tu prodaju nevjerojatne količine mesa.  U izlogu stoje razne pozicije mesa i gost samo treba izabrati koju će poziciju nakon čega mu bude ispečena po želji. Ja sam se odlučio za steak koji se drži preko 200 dana u specijalnim klimatskim uvjetima prije nego ga ispeku. Bilo je oko pola kilograma u njemu i guštao sam u svakom zalogaju – bio je mekan i ukusan. U zoru 40. dana putovanja sam ustao u 5 sati. Željko mi je pripremio lijepi doručak, spakirao sam se, pozdravio s njim i krenuo prema Sydneyu. Cesta je bila super, imao sam čak i nekakvih 300 km auto ceste, pa sam bez većih problema  oko 18 sati stigao u Sydney ponovo kod obitelji Miličević koji su bili i moji prvi domaćini kada sam stigao na ovaj kontinent. Te večeri sam bio posebno sretan zato što  putovanje nije bilo lako, ali je ipak prošlo bez većih problema. U 29 dana od primitka motora prošao sam blizu 18 tisuća kilometara i zatvorio krug oko Australije. Napokon se moja karta Australije zaokružila i moja misija je uspjela, jos samo treba motor poslati u Europu i stići natrag u najlipši grad na svitu – ponosan je na svoj pothvat Rakela.

Motor je uskoro bio spreman za transport, a i sam Željan Rakela. Zaokružio je svoj pustolovinu po Australiji, no tu priči nije kraj... Koje je sve Hrvate sreo u Sydneyu te kako se proveo sa starim Splićaninom, pročitajte u novom nastavku priče na našem portalu.


hr Tue May 24 2016 06:03:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5739ebdbfe96ff6c448b4608/80
Foto: Dalmacija News

Rakela na jezeru Argyle jedva izvukao živu glavu: Da nas je povukla struja, ne bi nam bilo spasa

U ovom dijelu putopisa doznajte kako se Željan na velikoj brani suočio sa smrću.
Kununurra, 33. je dan putovanja, jutro je počelo stavljanjem leda na nogu i malo je bolje. Naš Željan je oko 10 sati s domaćinom Nikolom otišao pogledati maleni grad Kununurri gdje živi oko 7000 ljudi. Prvo su otišli do ljekarne gdje je kupio tablete za bolove i razne masti za natečeni zglob. Nikola, njegova kćer Donna i sin Rick nagovaraju splitskog avanturista da malim avionom odleti do velikog jezera Argyle, te velikog rudnika ljubičastih dijamanata i nacionalnog parka Bungle Bungle. 

S obzirom na to da nisu tako davno pale velike kiše, cesta prema tamo je zatvorena, a i zbog ozljede jako teško hoda tako da mu ostaje jedini način da to vidi iz zraka. Zahvaljujući dosadašnjim domaćinima i njihovim donacijama mogao bi si priuštiti takav zanimljiv izlet.

Donni i Ricku je njihov otac Nikola Čavlović kupio hotel s 26 velikih apartmana i njegova vrijednost se procjenjuje na oko 10 milijuna dolara. Inače, Nikola je prije 50 godina došao u Australiju bez ikakve škole. No, sam je naučio jezik i počeo raditi kao građevinar, da bi na kraju imao najveću građevinsku tvrtku u Kunnunnari. Odselio se u Perth, ali su Rick i Donna željeli ostati živjeti u Kunnannari i baviti se turizmom, pa im je otac izgradio predivan hotel, u kojemu Željan trenutno boravi.

- Što ćeš, to ti je Australija. Bez škole uz pošten rad postaneš milijarder, ne znam ni jednog stranca koji se doselio u Hrvatsku da nije znao jezik i nije imao školu, pa postao uspješan biznismen a kamoli milijarder. Na žalost, znam mnoge što imaju velike škole, govore više stranih jezika i jedva da su konobari, a većina ih je na zavodu za zapošljavanje i onda se čudimo zašto nam mladi kvalitetni ljudi odlaze van. Rano ujutro idućeg dana sam se probudio zbog strašnih  bolova u 4:30 i stavio hladne obloge, te pripremio kameru i fotoaparat. Točno u 5:30 su po mene došli iz agencije s kojom letimo na izlet. Za volanom kombija bio je pilot Cessne koji će nas voziti. Na aerodromu nas je ukratko upoznao s Cessnom nakon čega sam se ukrcao sa jos trojicom ljudi. To mi je bio prvi put da letim ovako malim avionom i mogu reći kako je jako bučan i dosta trese, a i propadanja su česta. Ipak, sve u svemu uživali smo u divnom pogledu na čarobni krajolik - započinje nam pripovjetku Željan.

Jezero s 35.000 krokodila


Jezero Argyle je umjetno jezero u kojem, kako kaže pilot, živi oko 35.000 krokodila i da je to najveće stanište riječnih krokodila na svijetu, dobro je da nisu sletjeli na njega. Vidjeli su i veliki rudnik ljubičastih dijamanata kojeg je po priči obožavala Elizabeth Taylor. Zaposlenici u njega dolaze zrakoplovom i smjene su svakih 15 dana. Naravno, svaki radnik prolazi kroz temeljiti pretres kako bi se spriječilo odnošenje dijamanata. 



Let je trajao puna dva sata, a stajao je Željana 275 dolara. Puna cijena je 315 dolara, ali su se domaćini odrekli svoje provizije. Unatoč visokoj cijeni, razgledavanje jezera, rudnika i nacionalnog parka Purnululu iz ptičje perspektive vrijedi svakog dolara. Purnululu je nacionalni park koji se nalazi na visoravi Kimberly u Zapadnoj Australiji, a najbliži gradovi su mu Kununurra na sjeveru i Halls Creek na jugu.



Na njegovoj površini od 23.972 kilometara kvadratnih i prosječnoj nadmorskoj visini od 578 metara, smještene su planine Bungle Bungle koje se sastoje od kvarcnih sedimentnih stijena iz Devona, koje su nastale prije oko 375 do 350 milijuna godina, koje su domorodci Kija zvali Purnululu "pješčenjak" ili "plast sijena", po čemu je park i dobio ime. 

Ove stijene su u razdoblju od 20 milijuna godina erodirale u niz kupastih stijena u obliku košnica čije su litice išarane tamnim horizontalnim linijama cijanobakteriskim naslagama, jednostaničnim organizmom koji obavlja fotosintezu. Bakterije su naime, ostale fosilizirane u crvenkastim slojevima gline, s velikom koncentracijom oksidiranog željeza, koja se prebrzo sušila dok bi se bakterije skupljale na vlažnoj površini. Ovaj jedinstveni kupasti krš svoj izgled duguje zajedničkim djelovanjem više geoloških, bioloških i klimatskih pojava.

Brod pun paukova


- Nakon što sam se vratio sa predivnog obilaska sa avionom, tek što sam se vratio u apartman i stavio hladne obloge, te malo legao da odmorim, prekinuo me Rick koji je lupao na vatra i zvao vičući "Rakela, get ready for adventure". Brzinski sam došepao do Rickovog terenca za kojega je bio zakačen brod. Ubrzo smo Rick, njegov kum i ja došli do jezera, terencem su ubacili brod u jezero i za par sekunda smo već vozili brodom po jezeru Argyle u kojem živi oko 35.000 krokodila. Otišli smo 40 kilometara daleko i onda skrenuli u džunglu gdje smo se probijali kroz močvarno raslinje, s time da je Rick morao stajati na pramcu i sijeći grane mačetom koje su nam smetale. Sve je to lijepo i krasno, ali su grane bile pune velikih paukova koji su padali po nama. "Nisu opasni, jer ako te ubode imaš četiri sata da stigneš do bolnice", "umirio" me Rick. Iako smo ih cijelim putem gazili, bio ih je pun brod. Srećom, nikoga od nas nisu uboli - prisjeća se Željan. 



Kada su doplovili ispred predivnog vodopada, shvatio je Željan koliko je ovdje priroda lijepa i surova. Naime, dok su se divili krajoliku, čuli su glasni škljoc ispred njih, ptica koja je bila na vodi jednostavno je nestala jer ju je zgrabio krokodil. Kada su odlučili krenuti natrag, zbog velike trave im se zaglavio propeler. Rick ga je s rukama u vodi očistio, ali mu ipak nije bilo svejedno hoće li ga napasti "Lacosta". 

Njima dvojici očito nije bilo dosta avanture pa su Željana odveli do velike brane. Tamo je jako opasno i zabranjeno se približavati brani, pogotovo toga dana jer je bila otvorena i ispuštala je višak vode iz jezera. Rick je pokazao signale do kojih je dozvoljeno ići ali dalje je strogo zabranjeno i jako opasno. 

Njih dvojica su popili koje pivo više i mislili su da Željana nisu uspjeli dovoljno preplašiti s krokodilima i paucima, pa kao da im nije bilo dosta, Rick je dao gas i gliserom ušao u zabranjenu zonu, a njegov kum ga je podržavao u toj suludoj namjeri. 

Nužda u hlačama je znak


- Došli smo skroz na kraj brane, gdje sam okinuo jednu sliku, i kad smo se počeli okretati da se vratimo natrag, naš gliserčić je stajao na mjestu iako je Rick davao gas. Gliser se naglo okrenuo na lijevu stranu i bilo nam je jasno da nas je počela struja vući. U tom trenutku u jezero je upao tranzistor i par limenki pive, a Rick i njegov kum se više nisu smijali već su se uozbiljili kao kad magarac piša. Struja nas je počela povlačiti sve više i jedva smo se izvukli plovidbom unatrag. Tada sam shvatio, ova dvojica su totalni luđaci. U tom trenutku smo se sva trojica počeli smijati od sreće, ali vas uvjeravam kad nas je struja počela vući prema otvoru iz brane, bili smo smrtno ozbiljni, jer da nas je povuklo i ne bi nam bilo spasa, što od gušenja i lomova, a i krokodili su tu da ih ne zaboravimo. No, drago mi je da sam dobio svoju dozu adrenalina mada nije bila potrebna i odlično smo se zabavili - prepričava Rakela.

Ponovno su zakačili gliser na Rickov terenac i svo troje otišli do njega u garažu. Tamo je Željan vidio i njegovo vozilo s kojim vozi utrke koje su jako popularne u Australiji, a voze se na zemljanoj stazi, vrte se u krug i često sudaraju. U garaži je također vidio veliki znak na kojem stoji kako je zabranjeno piti alkohol, ispred njih je bilo samo par limenki, ali nakon par sati popilo se sve što je bilo za popiti. 

- Oni su bili na pivi, a ja sam pio Jack-Colu koja je pakirana u malim staklenim bočicama od tri decilitra i vec je promiješana kako treba. Tu večer mi je Rick rekao zanimljiv podatak. Pitao me je "Znaš li Rakela kad mi Australci prekinemo sa pićem?" , odgovorio sam da ne znam, a on kaže "Mi pijemo, pijemo, pijemo i kad obavimo nuždu u hlačama to nam je znak da treba da stanemo". Tu večer se puno popilo, nisam napravio nikakvu nuždu u hlače, ali mi je glava utrnula kao i noga i ništa me nije boljelo, gledao sam kroz maglu svoju natečenu nogu i smijao se sam sebi kako je tako velika, a ništa ne boli kao da je od nekakve gume. Moji prijatelji su me otpratili do apartmana i ostavili na kauču u dnevnom boravku gdje sam se ujutro i probudio - smije se Željan.

"Sinoć sam legao jutros", kako bi u Splitu rekli, u 1:30 je legao, probudio se u četiri sata i već u pet sati bio na motoru. Glava mu se pomalo trijeznila od sinoćnje oproštajne zabave na kojoj je pio dosada najbolju Jack-Colu. Ispočetka je planirao ići u Townsville, ali tamo nije imao nikoga od domaćina pa se uputio za Brisbane. 

U Splitu leteće pantagane, u Australiji prelijepe papige


Mamurluk mu je brzo prošao kada mu je navigacija pokazala da skrene za 1200 kilometara... Nakon dva sata vožnje je prevalio 200 kilometara, pa ga je navigacija opet "ubila u pojam" jer je pisalo "skreni za 999 kilometara". Baš depresivno. Poslije prevaljenih 1150 kilometara stigao je u Tennantcreek. Tu je tražio bilo kakav jeftini smještaj u kampu i na kraju dobio staru prikolicu bez WC-a za samo 50 dolara. 

- Moram priznati da je bilo staro, ali je barem bilo čisto. Za večeru sam imao sir i čajnu kobasicu koju mi je dao domaćin Nikola. Zbog vrućine su dobro pustile masnoću, ali me nije smetalo, onako gladan sam pojeo sve do zadnje mrvice. Dobro sam se naspavao i oko sedam sati sjeo na BMW-a. Noga me malo smetala, ali sam je obložio ledom da bude ugodnije. Poslije 400 kilometara sam ušao u Queensland. Putem me prala kiša što nije neobično za ovo područje gdje padaline traju po tri mjeseca. Prevalivši 1150 kilometara ušao sam u grad Winton i opet iznajmio staru kamp kućicu. BIla je čista iako ima nekakvih kukaca. Međutim, sklopili smo primirje, ne diram ja njih, niti one mene. Noga lagano prolazi, a sutra ne želim forsirati nego voziti samo 850 kilometara do Rockhamptona. Odatle do Brisbanea ostaje nekih 600 kilometara. Svako jutro čizmu jako zategnem i dodatno zaljepim srebrenom samoljepljivom trakom kako bi bila što bolje bandažirana, ali i dalje moram mjenjati brzine petom - objašnjava Željan.

Izjutra, 37. dana putovanja Željan je malo duže ostao u krevetu. Na cesti je bio oko osam sati i vozio se po zavojima i nizbrdicama. Bilo je i radova na cesti, ali ga nije bilo briga. Odlučio se za laganini vožnju no ipak, svako malo ga mrtvi klokan podsjeti da bude oprezan. Uočio je i pregažene male crne divlje svinje koje do sada nije susretao. Bolje prizore od toga priredile su mu velike bijele i male zelene papige koje su u velikim jatima letjele preko ceste. 

- Dok sam gledao te velike bijele papige pomislio sam "evo što ti je država, u nas lete golubovi tj. leteće pantagane, a ovdje papige od 2.000 dolara". I tako sam nakon tri dana vožnje i prevaljenih 2400 kilometara u gradu Longreach napokon dobio signal i poruku na sva tri mobitela od Roberta Homkija iz Mackaya. On je Hrvat i veliki prijatelj s Australkom Sherri Jo Wilkins, koja već tri godine putuje motorom po svijetu. Dvaput je bila moja gošća u Splitu i spavala u prostorijama BMW MK Split. Htio sam ga upoznati unatoč tome što sam morao prevaliti dodatnih 100 kilometara. Na žalost, put je bio duži 200 kilometara budući da su zbog kiša zatvorili cestu od grada Alphe do Clermonta. Kako nisam imao nikakvog domaćina u blizini dobro bi mi došao, moram paziti i na budžet, a volio bih se pošteno najesti i odmoriti. Odlučio sam krenuti prema mjestu Mackay i upoznati nove domačine - odlučio je Željan.

Iako mu se time put produžio za 200-njak kilometara, a usto se još mora i vratiti 100 kilometara, splitski se avanturist ipak odlučio za posjet svojim novim domaćinima, jer su oni najbitniji na putovanjima. Ne iz tog razloga što će samo uštedjeti, nego što će upoznati nove ljude i tako na najbolji i najbrži način doznati sve o njihovom gradu i okolici. Kako se Željan Rakela proveo u Mackayu, te na putovanju do Brisbanea čitajte sljedećeg ponedjeljka...
hr Mon May 16 2016 18:09:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin

Pročitajte još . . .