Humanost, ljubav, njega, suosjećanje i maksimalna briga epiteti su koji krase mnoge liječničke timove koji beskompromisno obavljaju svoj posao iz srca bez želje za pažnjom osim one želje da svojim pacijentima pomognu na pravi način.
Iako u moru loših slučajeva od Dunava pa do Dubrovnika u medijima završe oni najteži, naša čitateljica poslala je svoje iskustvo, iskustvo majke palčića koji je hitnom i uspješnom reakcijom splitskog liječničkog osoblja prebrodio nenadani zagrcaj smokijem.
Priču donosimo u cijelosti:
“U petak, na Dan žena, navečer oko 18 sati sam svom malom
palčiću, tri mjeseca ranije rođenom, davala hranu pri čemu mu se „zaletio“
jedan smoki.
Od rođenja, inače, imamo mnogo problema, uzrokovanih prijevremenim rođenjem uslijed
motoričkog zaostajanja te liječničkih kontrola u puno specijalista u Splitu i u
cijeloj Hrvatskoj.
U tom trenutku kada se zagrcnuo nije ostao potpuno bez
kisika i nemogućnosti disanja i sve to nije izgledalo tako strašno, ali se
uznemirio i pokušao nakašljavati, a u plućima mu se čulo jako struganje.
Pokušala sam mu pomoći,natjerati ga da povrati,ali nisam uspjela. Živimo u Otoku
dalmatinskom, pokraj Sinja i za pet smo minuta osobnim autom stigli na hitnu
pomoć odakle su nas s vrata hitno uputili za Split.
U kolima hitne je mlada i brižna doktorica cijelo vrijeme
pratila djetetovo ponašanje, vitalne funkcije, a putem telefona razgovarala s
centrom 112 i KBC-om Split da sve pripreme za prijem djeteta. Imala sam osjećaj
da smo za petnaest minuta bili u Splitu. Dijete je cijelim putem bilo urednih
vitalnih funkcija, što je liječnica konstantno ponavljala kao dobar znak i ohrabrivala
nas. Na ulasku u KBC nas je dočekao tim iz Dječje intenzivne sa svom
aparaturom, a prilikom preuzimanja djeteta doktorica koja ga je primila je bila
jako smirena, ljudski i majčinski se ponašala prema djetetu. Objasnila nam je opasnost koja je prisutna zbog strukture smokija, bubrenja i opasnosti zbog
kikirikija, kao sve postupke koje moraju napraviti pri prijemu u intenzivnu
njegu.
Na moju molbu, zbog situacije i djetetovog stanja inače, nježnosti
i povezanosti između nas roditelja i njega, senzoričkim i svim drugim
osjetljivim područjima u njegovu kratkotrajnom životu molila sam da nas ne
razdvajaju nego da budemo s njim u intenzivnoj njezi i prilikom dogovorenih
postupaka. Dotični tim na čelu s dr. Kovačević je bez razmišljanja prihvatio
moju molbu. Koliko god situacija bila ozbiljna za nas je puno značilo to što je
dijete bilo mirno, a i mi s njim zajedno.
Nakon četiri sata otprilike smo dijete otpratili u salu na
odjel „Uho,grlo,nos“ jer je trebalo proći
toliko vremena da bi se dijete moglo uspavati i napraviti postupak bronhoskopije.
I na odjelu su nas primili uz dijete i svi su se ponašali i više nego ljudski i
pažljivo. Ubrzo je postupak bio gotov i dijete je vraćeno na Intenzivnu njegu.
Liječnik koji je napravio samu bronhoskopiju objasnio nam je sve što je
napravljeno i što se može očekivati te nas ohrabrio.
Nakon nekog vremena smo prebačeni na odjel gdje smo boravili
još dva dana. Posebno želim naglasiti da su ujutro nakon dežurstva liječnici-dr.Colović
i dr.Kovačević s Intenzivne došli u našu sobu osobno provjeriti stanje našeg
malog pacijenta i još jednom pokazali svoju veliku humanost.
Znam da sve ovo što sam vama napisala je normalno ponašanje
i trebalo bi biti svakodnevno ponašanje medicinskog osoblja, ali u crnilu današnje
Hrvatske stvarnosti, koje smo nebrojeno puta osjetili na svojoj koži, čuli i
pročitali u novinama, smatrala sam da sam dužna i javno pohvaliti dotične liječnike
kao i anesteziologe, anesteziološke tehničare i sve medicinske sestre koje su
sudjelovale u liječenju našeg djeteta. Neka se zna da hospitalizacija ne mora
biti samo loša uspomena i loše sjećanje. Još jednom veliko HVALA svima!“