Article

http://www.dalmacijanews.hr/files/5aaaf85f2af47fc2348b461e/80
Foto: Pixabay

Prvi put na operacijskom stolu s pet i po mjeseci

Zadranin Antonio, završio je dva fakulteta unatoč poteškoćama koje su ga snašle u životu i dalje hrabro ide naprijed. Danas nam u novom nastavku svoje kolumne otkriva što je prouzrokovalo iznenadnu nervozu i bol kod njega kao malog djeteta i kako je prvi put sa pet i po mjeseci završio na operacijskom stolu

Drugi mjesec boravka doma počeli su se pojavljivati iznenadni bolovi pa me majka odlučila odvesti pedijatru koji  nas je poslalo na kirurgiju opće bolnice u Zadru, gdje su ustanovili da imam herniju (kilu). Poslali su me doma na čekanje do devetog mjeseca za operativni zahvat jer te operacije koje oni nazivaju hladne, rade se na jesen to jest kad je hladnije vrijeme. U međuvremenu smo otišli na ultrazvuk mozga u bolnicu  Firule u Splitu. Preko fontanele su ultrazvukom  gledali moj mozak (fontanela je nezatvoreni dio glave) . Doktor primarijus, dječji neurolog, rekao je da je glava uredna i da nema nikakvih tragova krvarenja na mozgu. 

"Ovo dijete je rođeno prije vremena i ima malo vode oko mozga što će s vremenom nestati", rekao je mami koja se sretna vratila u Zadar. Mjesec dana iza  tog pregleda dječji neurolog je ipak ustanovio da imam malo pojačan tonus mišića, zbog kojeg bi trebao otići u Zagreb u bolnicu Goljak (bolnica za djecu s posebnim potrebama) kako bi tamo majku naučili raditi neke vježbe sa mnom. 

"UPALA GRLA NA PUTU"

Majka je sve svladala za dva tjedna boravka u bolnici Goljak. Dva dana prije bolnice Goljak ponovo sam imao bolove (napominjem da  je mama rekla doktoru da imam kilu i pitala ga hoće li  to smetati pri vježbama u bolnici u koju me šalju na što je rekao je da neće smetati). Dobio sam i temperaturu pa me je odvela doktoru, prije odlaska u Zagreb. Pri pregledu sve je bilo u redu, niti upale grla, nikakvih dišnih problema. Majka je i ovom liječniku opet napomenula da je hernija u pitanju na što je on rekao da nije, DA JE MOŽDA UPALA GRLA NA PUTU.  Mama se nasmijala i pitala ga : Otkuda dolazi ta upala iz kojeg mjesta (KADA JE NA PUTU KAKO JE REKAO). Otišla je doma sa mnom.  Sutradan smo krenuli sa stricem i strinom za Zagreb. Kad smo došli kod naših kumova u Zagreb pojavili su se strašni bolovi, gdje me nitko nije mogao umiriti i odmah smo otišli u bolnicu Goljak. Tamo nas je primila dežurna doktorica gledajući me i govoreći: "Joj, Bože, kako okice lete na sve strane".Tada su se moja majka i strina nagnule i pogledale u moje oči koje su stvarno otišle u krivo, a to se naposljetku desilo od jakih bolova , a zatim je pri pregledu doktorica rekla da nisam trebao dolaziti uopće kod njih jer ona ne vidi nikakav tonus pojačani mišića niti bilo kakav problem motorike. Uputila me u drugu bolnicu za dječje bolesti, Klaićevu bolnicu.

OPERACIJSKI STOL

 Došli smo kod drugog liječnika koji je rekao da se vratimo u Zadar  i da me trebaju ujutro odmah operirati jer ako ostanem kod njih oni imaju princip da prvo operiraju jednu stranu hernije, a za 15 dana drugu jer sam naime imao obostranu herniju. "Vratite se u Zadar i držite ga na rukama tijekom puta".  Mama me nije ispuštala iz ruku. Na putu prema Zadru bio sam dosta dobar, a kada smo stigli u Zadar, odmah smo otišli na kirurgiju zadarske opće bolnice gdje je majka naletjela na jako neljubaznog doktora koji je rekao: "Zašto ga niste operirali u Zagrebu"? Mama mu je odgovorila: "Vaš posao je da ga operirate zato ste završili školu, jako ste ljubazni kao jedan doktor, zahvaljujem"! Operacija je bila dogovorena rano ujutro. Nisam smio jesti od ponoć pa do operacije. Nije bilo spavanja jer bez hrane nisam mogao spavati, ali tko će to objasniti djetetu od pet i po mjeseci.  

Mama je već u pet sati ujutro bila u bolnici sa mnom. Dok smo čekali poziv doktora  u operacijsku salu dovodili su liječnike stažiste koji su me promatrali i na meni učili što je hernija.  U jednom trenutku sam poplavio i počeo plakati, a onda su me majka i medicinska sestra zamotali u plahtu i trčeći otišli na kirurgiju. Mene je sestra odvela u salu, a mama je ostala vani čekati dok ne završe sa operacijom. Trajalo je to od 8 do 10 ujutro, a doktor je rekao da će trajati samo pola sata… 


hr Fri Mar 16 2018 09:30:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/58e6b1c3b47398a9068b456e/80

Plastične longete, promjena bolnice i nova operacija

Zadranin Antonio, završio je dva fakulteta unatoč poteškoćama koje su ga snašle u životu i dalje hrabro ide naprijed. U novom nastavku otkriva zašto su se kontrole odvijale svakih par mjeseci te kako je morao nositi plastične longete preko noći veći dio djetinjstva

Longete sam morao nositi tijekom spavanja svake noći, a nosile su se kako bi se spriječilo skraćivanje tetiva na nogama.  Zbog toga sam svaka tri mjeseca odlazio u Zagreb na kontrolu uzimati novu mjeru za nove longete jer sam rastao. Proces uzimanja mjera za plastične longete je bio takav da te gipsaju te od toga naprave plastične longete s odgovarajućim mjerama. Dodatna trauma za mene. U tom periodu sam hodao ravno, ali poput robota s vidnim strahom u sebi. Liječnik je bio jako zadovoljan jer je vidio da se radilo na meni. Novi prijedlog liječnika  bila je nova operacija stopala, na koju majka nije pristala jer bi zahvat bio pretežak i najmanje dva mjeseca bih morao provesti u gipsu sa svilcima na stopalima. 

Majka je odlučila otići iz te bolnice u Zagrebu i potražiti pomoć u bolnici Biograd Na Moru. Napredovao sam iz dana u dan. Liječnik je bio izrazito ljubazan i ugodan za promjenu. U tom periodu sam pohađao vrtić jer je moj neuropedijatar zahtijevao da ga pohađam kako bi se moja majka  malo opustila. Nisam smio imati temperaturu zbog opasnosti od konvulzija. Konvulzije su zapravo grčevi u mozgu kojima su skloni ljudi koji imaju oštećenje istog. Zbog tih stvari moja majka je bila jako oprezna i nije htjela da pohađam vrtić s obzirom na moju situaciju . Puzanje, hodanje, pridržavanje dok hodam.. sve je to moglo izazvati infekciju ili visoku temperaturu, a to se naposljetku dosta puta i dogodilo . 

I nakon nekoliko infekcija, problema sa zdravljem, majka je odlučila da više ne idem u vrtić.

Nakon nekog vremena  ponovo sam morao na operaciju prepona, ali ovaj put u bolnicu Biograd Na Moru. Sve  to što se oko mene događalo, podnio sam  iznimno korektno  iako sam bio malo dijete koje je lagano postojalo sve svjesnije vlastite situacije. Otišli smo u bolnicu Biograd na novu operaciju . Ovaj put  majka je bila sa mnom u bolnici. Bili smo sami u sobi. Sutradan ujutro bio sam na programu za operaciju. Otišao sam u 10 sati ujutro, a u šok sobu su me doveli u 13 sati , gdje su mi odmah doveli i majku da bude uz mene. 

Bio sam jako nemiran , vrištao i nemoguće me tada bilo smiriti vjerojatno zbog bolova. Majka se skoro srušila u nesvijest od svega toga…

U idućem dijelu ću nastaviti pričati o oporavku od navedene operacije. Kako je sve proteklo i kako smo se svi skupa nosili sa svim što je uslijedilo nakon ovog zahvata…

hr Fri Apr 20 2018 17:42:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5ad35bd52af47f25808b45e8/80
Foto: krapinsketoplice.com

Oporavak od operacije i odlazak u Krapinske toplice

U novom nastavku Antonio otkriva što se dešavalo nakon operacije te kako je tekao oporavak

Prva dva dana sve je teklo dobro, a već nakon trećeg dana operacije počeo sam se okretai s jednog boka na drugi s gipsom na nogama. Peti dan su me otpustili iz bolnice na kućnu njegu. Majka kaže da sam tu večer bio izrazito nemiran, a onda je otkrila o čemu se radi. Na gornjem djelu mojih bedara oko završnog dijela gipsa nisu stavili dovoljno vate da bi zaštitili oštre rubove gipsa koji su na bedrima napravili ogromne žuljeve zbog kojih sam bio izrazito nemiran. 

Majka je to zaštitila i mazala s kremom kako bi ublažila bol. Nakon što je to napravila uspio sam malo odspavati. Ujutro smo krenuli natrag za Zadar. Gips sam morao držati šest tjedana, ali na kraju se odužilo na još jedan tjedan duže. U tom periodu  često sam obolijevao od upale uha. Nakon sedam tjedana došao je trenutak da se skine gips i obavi kontrola kod liječnika. Postupak skidanja gipsa za moje roditelje bio je strašan . 

Moj otac morao je izaći vani vidjevši prizor dok je majka ostala uz mene. Postupak skidanja gipsa bio je grozan. Liječnik je upozorio roditelje da izađu ako to ne mogu podnijeti jer bi neki roditelji od prizora padali u nesvijest.  Otac je automatski izašao vani dok je majka ostala uz mene. Majka mi je  ispričala da joj je malo nedostajalo da se sruši  od prizora koji je uslijedio.

 Od mojih bucmastih nogica nakon izvađenog  gipsa ostale su male tanke crne nogice s kojih se ljuštila koža. 

Nakon toga je slijedilo vađenje šavova kojih je bilo dosta, a  pojedini su bili ugnjojeni.  Kad smo sve to završili, krenuli smo za Krapinske toplice na šest tjedana. Boravak u toplicama je protekao u redu, od učenja vježbi, masaže i bazena gdje su se  iste vježbe primjenjivale i popodne uz kupanje u bazenu zajedno s  majkom. Napredovao sam jako dobro da su moji bili oduševljeni. Stajao sam na noge uz pridržavanje  jer sam imao veliki strah od samostalnog hodanja. Nakon šest tjedana boravka u toplicama vratili smo se kući.

 Terapija je i dalje nastavljena na fizikalnoj i doma što je radila moja majka. Svi su bili oduševljeni  jer sam stajao na nogama ravno i mogao napraviti par koraka uz pridržavanje. Umjesto terapije u bazenu, doma me je majka svaku večer kupala u hrastovoj kori  jer su joj rekli da je to dobro za opuštanje mojih mišića. Iduća kontrola bila je dogovorena za četiri mjeseca i sve je bilo u redu. Slijedeća je bila na jesen 1990. godine te je isto protekla uspješno. A nova kontrola  bila je dogovorena 1991. pred ljeto…

hr Sun Apr 15 2018 16:04:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5ac7c0102af47f86678b4697/80

Operacija ahilovih peta i neljubaznost medicinskog osoblja

Zadranin Antonio, završio je dva fakulteta unatoč poteškoćama koje su ga snašle u životu i dalje hrabro ide naprijed. Danas nam u novom nastavku otkriva kako je došlo do novog operativnog zahvata

Radi fizikalnih terapija nisu me smjeli staviti na noge jer je trebalo doći terapijom do faze stajanja, no moja majka iz straha povremeno je htjela provjeriti koliko dugo mogu stajati samostalno na nogama. Rezultati su bili zabrinjavajući. Kada bi me majka postavila na noge, istog trenutka bi kleknuo na pod, a majka je mislila da su mi noge oduzete. Iako su moje noge pri vježbanju pružale itekako jak otpor kad je trebalo. 

Mojoj majci to nije bilo nikako jasno. Nije htjela nikome ništa govoriti da ne stvara paniku. Držala je to u sebi . 

Sljedeća kontrola kod neuropedijatra  bila je u desetom mjesecu 1989. godine. Tada je majka ušla u ordinaciju, a doktor je rekao da me postavi na noge i tada sam samo kleknuo na pod.

Doktor je odmah rekao: "Antonio mora na operaciju ahilovih tetiva". To je za majku bio ponovo velik šok. Doktor joj je sve objasnio i gdje će biti operacija te s kojim će je liječnikom spojiti. Vani su nas čekali mamina majka i tatina sestra .Njih dvije nisu mogle utješiti moju majku koja je sa suzama u očima izašla iz ordinacije

Operacija je dogovorena u 11 mjesec te iste godineu Zagrebu u bolnicu Šalata. Moja majka je htjela reagirati ali ju je spriječio moj otac,koji ju je odveo vani. Sutradan ujutro sam bio prvi na programu za operaciju i na intenzivnoj njezi sam bio dva dana. Majku su pustili prvi dan nakon operacije kasno popodne da me vidi na kratko.  Kad me vidjela s gipsom do kukova ,priključen na infuziju još uvijek spavajući, bila je to slika koja se nikad ne može zaboraviti kaže majka.

Moj otac došao je s broda. Stigao je dan kada smo krenuli u Zagreb… S nama je bio moj stric, tata i moja majka. Dolazak u bolnicu niti malo nije bio ugodan od strane liječnika i sestre, ali kad je majka bila malo oštrija prema liječniku, onda je napravio pretrage za operativni zahvat i prijem u bolnicu.  Roditelji su dali kuvertu s novcima doktoru, a sestrama poklone, samo da budem primljen i operiran. Oni su to objeručke prihvatili. Majci nisu dali da mi priđe nego me je mogla vidjeti samo kroz staklo sobe u kojoj sam se nalazio. 

Peti dan boravka u bolnicu čekajući operaciju, majka mi dolazi u posjet s mojim ocem. Gledajući me kroz staklo sobe vidi kako molim jednu gospođu koja je bila unutra da me uzme u ruke. Majci je to jako teško palo. Ušla je u sobu i uzela me u ruke iako je bilo zabranjeno. Vidjela je da sa mom nešto nije u redu, a onda je pogledala bolesnički karton na kojem je pisalo davati mu normabel (2mg), tri puta dnevno. 

 Pao joj je mrak na oči i otišla je odmah kod sestre na razgovor. Rekla joj je da je to naredba od liječnika jer sam bio vrlo nemiran. Tražila je majka da ostane u bolnicu sa mnom kad se oni već ne mogu brinuti o meni da se ona brine, ali joj nisu dozvolili. Vikend je došao, operacija odgođena za idući tjedan, a majka je molila da me puste za vikend vani. U nedjelju sam se morao vratiti do 16 sati u bolnicu. 

Kad sam se vratio u bolnicu tog popodneva preuzela me je časna sestra koja je radila na odjelu Šalate. Ona je bila  jako gruba i bezosjećajna prema meni.

Moja majka je htjela reagirati, ali spriječio ju je moj otac koji ju je odveo vani. Sutradan ujutro bio sam prvi na programu za operaciju i na intenzivnoj njezi sam bio dva dana. Majku su pustili prvi dan nakon operacije kasno popodne da me vidi nakratko. Kad me vidjela s gipsom do kukova, priključenog na infuziju još uvijek uspavana...bila je to slika koju nikada neće moći zaboraviti kaže majka.

U ovom dijelu htio sam skrenuti pažnju osim problema koje sam imao na to koliko su liječnici bili tada potkupljivi i otvoreno tražili dodatni novac za nešto što je u opisu njihovog posla. Uza sve to nestručno i neljubazno medicinsko osoblje s kojima smo se morali dodatno boriti, a najžalosnije od svega ponašanje časne sestre koja je trebala biti najviše susretljiva i najviše ljubavi pokazati u takvim trenucima, a ona je naposljetku bila gora od svih što je moju majku najviše iznenadilo…






hr Fri Apr 06 2018 20:41:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5a58e107b9e03ee3488b45cb/80
Foto: PIXABAY

Mukotrpne terapije i neustrašiva majka

Antonio Milanović, Zadranin završio je dva fakulteta unatoč poteškoćama koje su ga snašle u životu i dalje hrabro ide naprijed. U novom nastavku otkriva kako je prolazilo učenje i tijek fizikalnih terapija, te detaljnije priča o problemima s očima koji su ga snašli

Dok sam bio na fizikalnim terapijama morali su me hraniti s keksićima ili čokoladom da bi dopustio sestri i majci da uopće rade vježbe koje su bile neophodne za mene. Dogovoren je i pregled sa sedam mjeseci kod doktora okuliste. Nakon mišljenja jednog okuliste pa drugog i naposljetku trećeg , dijagnoza je bila veliki strabizam i pareza desnog oka. Majka je upitala liječnika „što raditi“, a on je rekao dobit će naočale i svakih osam dana mijenjati flaster na naočalama . Naime, flaster je za koristio za vježbu očiju te da se optereti oko u tih osam dana da bi se učvrstili mišići oka, ali pareza desnog oka nije se mogla na taj način popraviti, niti s operativnim zahvatom.

To je bio još jedan šok za moju majku, a što se tiče strabizma trebali su mi napraviti najmanje dvije operacije uz vježbe. Majka je upitala doktora : "Postoji li mogućnost nekih vježbi s kojima  bi se to stanje oka moglo ublažiti"
Rekao je: "Pokušajte raditi vježbe svaki dan tri puta dnevno, pa ćemo vidjeti, ali ne vjerujem da ce to dati ikakve rezultate". Moja majka bila jako uporna s vježbama (IAKO JE SA MNOM BILO JAKO TEŠKO RADITI BILO KAKVE VJEŽBE, JER NISAM DOZVOLJAVAO) . 

Svejedno svakih osam dana bili smo kod okuliste mijenjati flastere na oku. Nakon šest mjeseci rada na mojim očima, majka je uspjela pomaknuti desno oko  s centra. Bila je sretna zbog toga i jedva čekala iduću kontrolu kod okuliste. Kad smo došli kod doktora  ni on nije mogao vjerovati da je majka uspjela pomaknuti oko s centra. 

- Ovo što ste Vi uspjeli mi nebi mogli napraviti niti s operacijom, rekao je doktor. 

Vježbe su i dalje bile aktivne, ali problem su bile moje naočale koje su završavale svako malo na podu. Nisam ih podnosio i to je postao problem veliki, a tad je doktor dao drugo rješenje. Svakih osam dana stavljati kapi u jedno pa drugo oko (atropin kapi) kako bi proširile zjenicu tako da bi se forsiralo drugo oko i tako svakih osam dana iduća tri mjeseca. Poslije su naučili moju majku pa je ona to počela raditi. Majka  priča da je to bio težak proces vježbanja očiju pa i cijelog tijela, jako teško i naporno, ali nije bilo stajanja. Vježbe su se radile od   početka pa sve dok nisam napunio 12 mjeseci. Radilo se na svemu od držanja bočice, hvatanja predmeta, okretanja s lijeve na desnu stranu ,sjedenja ,puzanja i rad fine motorike. S  jednu godinu i tri mjeseca nisam mogao uopće stati na noge  uz držanje. Bilo je teško, ali nije bilo stajanja, a bilo je teško posebno jer ja nisam htio raditi vježbe. Majka me je pokušavala vježbati uz muziku i uspjela je, ali je morala puštati ono što ja hoću. (Tajči i Trešnjevačke mališane s njihovom pjesmom Antonio)


U idućem nastavku ću pričati o mojoj novoj operaciji kojoj sam morao biti podvrgnut…




hr Fri Mar 30 2018 09:22:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin

Pročitajte još . . .